Na portal sam došao sasvim slučajno. Regrutovali su me, da tako kažem, nakon što su pročitali moje škrabotine u malom kutku blogosfere, koju uredih po svom ukusu misleći da to niko nikada neće vidjeti. Prevario sam se. Nekoliko čitanja poslije, dobih ponudu da pišem za Amazonke tj. APortal.

OK, kontam. Neko želi čitati moje tekstove nastale u sitne noćne sate? Da ih ponudi široj publici? Hm, da li sam spreman na to? Odem, pogledam portal. OK, sviđa mi se šta vidim. Lijepi tekstovi, emotivni. More priča, što stvarnih, što izmišljenih. Sve bolje od bolje. Bila mi je čast što sam pozvan da se pridružim takvoj ekipi talenata i prihvatih.

I tako krenu moja priča kao autora na portalu. Vrlo brzo počeše izlaziti i moji tekstovi o filmovima, a onda dobih ponudu od Marije da pišem i kolumnu. Ja? Kolumnu? Šta ću ja pisati u kolumni, pobogu? Nisam ja od toga niti sam se kad vidio kao kolumnista.

“Zaboga”, rekao sam tada Mariji i ostatku ekipe. “Šta da ja pišem? Ne znam ja to. Priču napisati, ok. Započeti roman i nikada ga ne završiti? U tome sam majstor. Ali kolumnu? O čemu? Kako? Da pišem da bi bio sretan, trebaš biti sretan i slične inspiracije? Nisam ja za toga.”

“Možeš ti to”, rekle su mi sve u glas. “Samo budi ti.”

I tako to poče. Neki tekstovi su prosto izlazili iz mene, neke sam mrljao. Valjda to tako nadođe. Ili imate more riječi za izbaciti iz sebe ili vlada verbalna suša, a mozak je ravna linija i nemate šta da kažete.

Ubrzo mi Marija ponudi mjesto u uredništvu, što mi je bila još veća čast. Samo što sam se zatekao tu, a već su mi ponudili unaprjeđenje. Pa ovo je bio posao iz snova. I tako se nađoh u uredništvu, prvo kao pomoćni, a onda i punopravni urednik.

Zaboravih reći da sam u to vrijeme bio, kako kažu, blažen među ženama. Jedini muški autor u redakciji, s izuzetkom par vanjskih saradnika. Nije bilo lako, to je sve što ću reći 🙂 Ali naviknete se na te, ponekad blesave, razgovore. Prihvate vas cure kao jednu od svojih, što u mom slučaju nije nimalo poželjno, ali za divno čudo, ne osjećam se ništa manje muško. Evo upravo poslije pisanja ovog teksta idem lakirati nok… Hm, zanemarite ovu posljednju rečenicu.

I tako, nekoliko mjeseci poslije, još uvijek sam tu u ovom ludom kolektivu, koji vrvi od talenata i strašno dobrih ljudi. Valjda zbog toga i jesmo ludi (u pozitivnom smislu, nije da smo baš neke dijagnoze). I nije to više ni radna sredina nego više krug prijatelja i neke daljnje internetske porodice, iako gotovo nikoga u životu niste vidjeli osim na sastancima uredništva na kameri ili na profilnim slikama i opet se nekako dogovorimo i snađemo.

Da, nije lako uvijek. Bude i napetosti, nećemo se lagati. Gdje ne bude? Pokažite mi radno mjesto u kojem cvjetaju ruže 24/7? Nema ga. Bude i grešaka. Nenamjernih, naravno jer ko radi taj i griješi, a sem toga, kažu da je ljudski griješiti, a božanski praštati. Ali sve se to naposlijetku riješi jer ipak smo ljudi. Autori su odlazili i dolazili, dio postave se mijenjao, ali duh je ostao isti. Stremimo ka boljem, uvijek.

Svejedno, uprkos svemu, ne bih tako lako mijenjao ovaj kolektiv. Uvukao mi se pod kožu i ne izlazi. Neka ga. Dokle god me žele u svojim redovima, ja sam tu. Na ovaj ili onaj način jer pisanje je ono što nas spaja.

 

Mirnes Alispahić

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)