Kada nestaje ljubav…

Jučer mi je prijateljica prenijela pozdrave naše zajedničke stare prijateljice iz razreda i kroz razgovor o starim poznanicima došle smo do nekoliko parova koji su se rastali, a koji su zajedno izgledali savršeno, ili u najmanju ruku, posve skladno.

Nisu to bili samo parovi, bile su to obitelji, roditelji koji se poštuju i vole i imaju zajedničku djecu. Takvi parovi se rastaju. Bolno, teško i razarajući tu obitelj, rastaju se.

Jedan par se rastao jer je on našao drugu, mlađu i njemu sličniju. Dok su bili u braku, svoju ženu je u javnosti stalno cmakao, držao za ruku, nazivao slatkim nadimcima i hvalio. A ona se zbog njega preselila iz drugog grada. Drugi par je bio zajedno od srednjoškolskih dana, oboje društveni, ludi i ludo zaljubljeni. Sve su radili zajedno, a istovremeno imali i svoje interese i hobije, planirali zajedničku budućnost i zajedno izgledali tako prirodno. I danas su prirodni, ali svatko sa svojim novim parom. I tako dalje. Primjera ima dosta. Ljudi se rastaju, čak i oni koji naizgled imaju skladne odnose. Kako i zašto? Iako je to samo njihova osobna stvar, nekako se svi malo ružno osjećamo kad se naizgled dobri odnosi prekidaju, jer to definitivno nisu dobre vijesti.

Došle smo do zaključka da nikad nitko ne može znati kako je njima u odnosu, samo oni sami to znaju je li i koliko je njima dobro. Sve ono što se vidi na van može biti jedan od pokazatelja kakav je odnos, ali ustvari nikad ne znaš što se nekome događa u četiri zida. Osobe koje se ne gledaju u oči, ne smiju zajedno, ne žele provoditi vrijeme jedno s drugim… vjerojatno imaju problema. No, kad se radi o parovima koji su bili prijatelji, ljubavnici i obitelj, nekako se zapitaš: „Što je pošlo po krivu? Gdje je nestala ljubav?“.

Zapitala sam to svoju prijateljicu koja mi je rekla da razumije kako i u odnosima u kojima sve štima može doći do zasićenja. Tu sam se zamislila… Naravno da je tako. Odnosi koji dugo traju su predvidivi. Osobe se mijenjaju, rastu ili stagniraju. A bračni, odnosno partnerski odnos je jedan od rijetkih odnosa gdje se dvije osobe MORAJU pratiti, a istovremeno svaka zadržati ono nešto samo svoje i moći funkcionirati u paru.

S vremenom kao da izgubimo osjećaj za važnost braka kao „instituta“, no podsjetimo se da je bračni drug osoba koja će, ukoliko vam se bilo što dogodi, odlučivati o vašoj sudbini. O životnim pitanjima on ili ona će imati presudnu ulogu. Tako to funkcionira. Da dođe do onoga zla u „u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti“, vašeg bračnog druga će pitati jeste li alergični na koji lijek i smiju li vam ga dati, a ako prvi umrete, on odlučuje gdje ćete i kako biti pokopani. Njemu ostaje briga o vašoj obitelji, djeci, dugovima i svoj zajedničkoj imovini. Poštovanje se u takvom odnosu nikad ne smije izgubiti. A ipak, ljudi si to dozvole i to vrlo lako.

Ljubav nestaje u onom trenutku kad osobu koju volimo prestanemo promatrati s poštovanjem.

Kad nam do jučer voljena osoba priča o svom danu, a mi ne slušamo, već gledamo u ekran. Dosadna nam je. Čudno, jučer nije bila, a danas je taaaako dosadna i zamorna. Isuse, zar je ona uvijek bila dosadna ili ja to tek sad primjećujem? I tako krenu misli, ruminacije koje dovode do toga da MI drukčijim očima gledamo svog partnera, iako se možda ne mijenjaju oni, nego mi.

Uglavnom, brojanje i stalni pronalazak novih mana našem partneru koji nam je do nedavno bio predmet obožavanja, uglavnom je projekcija našeg vlastitog nezadovoljstva ili potreba za koje smo očekivali da će u tom odnosu biti zadovoljene. I onda od partnera očekujemo da zadovoljava naše potrebe, a istovremeno mu uskraćujemo ljubaznost, poštovanje, vlastito vrijeme i pažnju. Što bismo davali pažnju nekome tako dosadnome, koji nas, kako smo odjednom otkrili, uopće nije vrijedan?

Da, ljudi se mijenjaju. I brakovi i veze se stoga moraju mijenjati, zreli odnosi ne mogu biti isti kao oni na početku. Ono što se jedino nikad ne smije promijeniti je da, ma kako god ljuti, nezadovoljni ili frustrirani bili, partnera ne smijemo tretirati s nepoštovanjem. Čak i kad je ljubav jaka, postoje dani kad se više ili manje volimo, kad se obožavamo, ali i kad se silno živciramo. To je ok, nema tu drame. Ali drama lako može nastati ako na dane kad smo mi sami loše, to projiciramo na odnos.

Ljubav nestaje kad se prema partneru ponašamo gore nego prema susjedu.

Ma kakve volje bili, kad na hodniku sretnemo susjeda, osmjehnemo se, uljudno pozdravimo i pitamo: „Kako je?“ Otključamo vrata od stana, bacimo ključeve na stol, a jaknu na stolicu i prođemo pored partnera s mrgodnim izrazom na licu. Na pitanje: „Hej, kako si?“, odgovaramo mrzovoljno i bacamo se na kauč, pred laptop ili se prepustimo nekom drugom bijegu. Svaki psiholog će vam reći da je zdravo imati svoje hobije i da partneri trebaju poticati jedan drugoga da se bave svojim hobijima, ali kad to prestane biti hobi, a postane bijeg od života s kojim smo nezadovoljni, to je onda vrlo opasno.

Za vlastito nezadovoljstvo krivimo partnera, od njega očekujemo da nas spasi, a sami se zatvaramo u kućicu koju smo zaključali, a ključeve bacamo daleko i od srca i od razuma. Ustvari, daleko od onoga pravoga sebe, jer od samoga sebe ustvari i bježimo.

Svatko od nas sam za sebe zna u dubini duše koji je odnos vrijedan zadržavanja, popravljanja i našega truda. Partner pored vas mora vam značiti toliko da se većinu jutara pored njega budite s osmijehom. A čak i dobri odnosi, oni u kojima su obje osobe zadovoljne, prekinuti se će ako se osobe prestanu cijeniti i jedan na drugome biti zahvalni. I u takvim, dobrim odnosima, na nama je da ih održavamo ili pustimo. Kako god. Na nama je. Ja ove godine obilježavam punoljetni bračno-partnerski staž i jedino što mogu reći je da je svaki dan nova prilika za pokazati tko smo i što smo. I tako to i treba promatrati. Prošlost zaboraviti, budućnošću se ne opterećivati i uživati u svakom danu, s čim više smijeha, ljubavi i poštovanja. Bez previše kompliciranja, jednostavno, dan po dan. I tako se vjerojatno najbolje i sačuvaju odnosi.

Od srca vam želim da se borite za sebe i svoju ljubav i da nikad ne prestanete za sebe i svoju ljubav tražiti poštovanje.

Sve vas ljubi zahvalna Anita.

Anita Ratkić Šošić

Komentari

Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete