Nela Baričević: Što volim te znači bez…?

Svi ljubav pišu s „Volim te.“, ipak… ti meni nemoj.

Propinjući se na prste da dosegnem tvoje usne i adresiram ti posljednju pusu prije nego mi opet izmakneš poslom govorim ti: Čuvaj se.

Gledaš me, a ja u tvome pogledu hvatam priliku da utonem još jednom u svoj svijet prije nego nestaneš odraditi još koju gažu, postaviti još koji koncert, osigurati novu zabavu za masu…

Naučila sam te puštati od sebe, moliti se nebesima da ponovni maraton na cesti završi kako treba i da uspješno stignete s jednog kraja zemlje na drugi. Iz jedne susjedne države u drugu. Da se uspješno iz jednog kutka svemira, vratiš ponovno učiniti cijelim moj svemir.

Naučila sam te puštati od sebe i prešutjeti i tebi i svijetu da te volim. Naučila sam šutjeti, a živjeti ljubav. I ne govoriti koliko nedostaješ srcu i koliko su dani bez tebe lijepi, ali svejedno osjećamo tvoje odsustvo. I ti moji dani i ja. I bijelo, dugodlako klupko naše zajedničke sreće.

Izostavila sam gugutati volim te, jer što volim te ima značiti bez: Javi se kad stigneš u hotel.

Katkad mi se čini da je naš suživot utrka s vremenom. Ti odlaziš, ja se vraćam. Ti se vraćaš, ja odlazim. Ti dišeš glazbom. Ja riječima. Ti postavljajući još jednom svoju pozornicu, osvjetljenje i zvuk. Ja sjedeći pod noćnom lampom svog bijelog stolića. Postavljajući riječi jednu do druge da se dotiču. Da se osjećaju. Da tvore neraskidivu cjelinu. Kao što ju tvorimo ti i ja.

Pa kad se javljanjem spojiš na moj dio svemira, objeručke te prihvaćam iako ne izgovaraš volim te. Ne izgovaraš nego me pitaš: Jesi pisala danas?

Pomislim: pisao si i ti sa mnom, no odgovorim: Jesam. Riječi su se takoreći same slagale.

Malo šutnje da se poslažu dojmovi što smo opet u različitom kutu svemira, a uspijevamo tvoriti cjelinu. Kako ti je tamo? – pitam: Kakav je smještaj?

Brutalan, no nije kao doma. – odgovaraš, a ja ti kroz odgovor vidim osmijeh čežnje.

Brzo ćeš ti meni natrag… – ljubav odgovara čim drugim nego ljubavlju.

Moram sad ići. Stiže bend. Večeramo pa postavljamo za tonsku. Javim se poslije. – kliziš ljubavlju kroz svaku riječ.

Kliziš isprikom kroz svako djelo. Kroz svaku moju suzu kliziš razumijevanjem i pažnjom i cijelim svemirom prisustva svaki put kad se vratiš.

Nije lako biti uhvaćen u mrežu toliko bezgranične ljubavi koja boli, a životnom smjelošću i strašću nerijetko drži razdvojene dvije zavijek spojene duše. Nije lako biti uhvaćen u mrežu ljubavi za koju već unaprijed znaš da joj ovaj jedan život neće biti dosta da se dovoljno izljubi, da se dovoljno strašću ispreplete, da se dovoljno iživi. Nije lako voljeti se, jer i sretne ljubavi imaju svoje boljke. Jer nisu savršene. Jer savršeno i da život potratiš tražeći ga – ne postoji.

Zato sebe… ma zato i tebe pitam što znači volim te? Što znači volim te bez: molim te, hvala ti, oprosti mi, kako si, čuvaj se, dobro ti jutro, lijep dan, slatki ti snovi? Što volim te znači bez: uživaj, sretno, samo hrabro? Što volim te znači bez: trebaš mi, čujemo se, javim se?

Meni ništa. Ništa meni ne znači čuti volim te, a dobiti crveni karton za ulazak u tvoj život. Ništa meni ne znači čuti volim te, a ne znati čemu se nadaš, prema čemu ideš, čega se bojiš. Ništa mi ne znači da mi kažeš da me voliš da mi zamaskiraš jeku u ušima, a ne znati za što dišeš i za što se nadaš da diše za tebe.

Ja imam zelenu kartu za ulazak u tvoj svijet i nijedno volim te nije preče od toga. Ja okrenem broj ako je frka i s druge strane čujem tvoj umirujući glas i nijedno volim te nije preče ni od toga. Katkada, ja se bojim, a ti mi ne dopuštaš da se utapam u strahu već inzistiraš da ga prerežem, da se oslobodim. Sama, jer ja to mogu. I niti jedno volim te nije preče od pomaganja polovici svoje duše da se oslobodi okova i poleti.

Što volim te znači bez – jedva čekam da se vratim? A ja ne moram procjenjivati istinu koja izvire iz tih riječi, jer ja znam da su to riječi na koje se mogu osloniti.

Ne pitajte mene što znači volim te kada pišem, dišem, živim ljubav. Ne pitajte mene za volim te i volim li… U mom se svijetu to ne viče, to se čuva. U mom se svijetu to kreira djelima, a šuti riječima. U mom se svijetu odgovornosti, obaveze i poslovi dijele, a pružanje, uživanje, davanje množe. U mom se svijetu volim te ogleda u ispravnosti dijeljenja i množenja i nema to mnogo veze s vikanjem u svijet i dokazivanjem širokom auditoriju…

U mom.
U njegovom.
Nama dosta.

… jer što znači volim te bez: Jedva čekam da se vratiš i da moj svemir ponovno učiniš cijelim?

Nela Baričević

Komentari

Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete