Čudna stvorenja smo mi ljudi. Vječno se žalimo kako nemamo ništa, a ono što imamo uzimamo zdravo za gotovo! Ponajviše – vrijeme. Kada je ono u pitanju, poprilično smo optimistični slijepo vjerujući kako vremena imamo u izobilju. No, onda se dogodi nešto neplanirano zbog čega ostanemo zamrznuti u vremenu i prostoru ponavljajući: „Da sam bar“, „Trebao sam“, „Mogao sam!“. No, tada je prekasno, tada je naše: „Da sam bar“ tek ofucana fraza. Suvišna. Nepotrebna.

I neovisno o spoznaji kako vrijeme ne pripada bezuvjetno nama, i dalje prolongiramo stvari. Odgađamo sve što se odgoditi može. I pritom ne mislim na čišćenje prašine u stanu ili odlazak k zubaru, nego na odgodu vremena jednih za druge. Jer jedno je odgoditi odnijeti smeće iz stana ili raspremiti perilicu posuđa, a nešto sasvim drugo odgoditi javljanje onome koga nazivamo prijateljem. A upravo takva vrsta odgode – specifična je karakteristika nas ljudi. Nije li? I smiješno je to. Kukati da nemamo ništa, a u isti mah uzimati ono što nam je poklonjeno tako olako! Jer vrijeme je poklon. Što god mi rekli.

I nije vrijeme jedino čemu pristupamo tako bezrezervno – i s ljubavlju postupamo isto. Balansiramo s njome prema vlastitoj potrebi. Potrebi za bliskošću. Postali smo toliko opsjednuti sami sobom da više nemamo vremena ulagati u ljubav. Na listi prioriteta smo jedino mi i naša guzica. Vječno negdje jurimo i žurimo, a svijet koji, također, juri uz nas: još nas više odvaja jedne od drugih. Želju za fizičkim kontaktom zamijenili smo pametnim telefonom. Primjećujem li jedino ja kako je sve manje ljubavi na ovome svijetu, a sve više pametnih telefona i idiota koji po cijele dane pilje u njih?

Pitam se što bi pjesnici koji su stoljećima pokušali odgovoriti na pitanje što je ljubav, rekli danas. Što bi pisci čiji su junaci i junakinje ginuli u ime ljubavi rekli na današnju situaciju? Na to da ljudi danas ginu radi pedeset kuna u novčaniku, a ljubav im je stran pojam. Prioriteti su nam se pomiješali, vrijednosti redefinirale! Osobu više ne definira njegovo ili njezino postignuće, veličina srca, dobrota ili odnos prema drugima, već stanje na bankovnom računu i broj virtualnih sljedbenika na društvenim mrežama.

Zahvaljujući odvojenosti jednih od drugih, živimo u vječnom konfliktu sa svijetom oko sebe, u vječnom konfliktu sami sa sobom. Vrtimo se u krug „svađajući“ se sa svima, a prvenstveno sa svojim mozgom. Perpetum mobile, beskonačno gibanje, samo bez ikakvog korisnog rada. Želimo sve, a u isti mah – ne želimo ništa. Divimo se jednima, zavidimo drugima, dok na treće gledamo s visoka. Vječno smo bitni mi, mi i samo mi.

Ne odgovara nam kolega koji zarađuje više od nas, kao ni onaj što zarađuju manje. Ne valja nam onaj što jebe sve što hoda, kao ni onaj što je sjeban jer ga nitko neće. Jedni su kurviši, drugi jadnici. Nema većeg zla od toga da muškarac liježe s muškarcem, a žena sa ženom. To je grijeh! Zna se da muškarac treba jebati isključivo ženu! Muškarac plus žena, tako piše i u našem Ustavu. Žene ne jebu, one su jebane – što god rekle feministice popujući o tamo nekoj ravnopravnosti spolova. Kada malo bolje razmislimo – njih ko šiša! Hešteg “ne trebamo feminizam, jer…”. Zar ne?

Ne bi radili, ne bi učili, ne bi se pomaknuli s mjesta, a u isto vrijeme kukamo kako ništa ne valja. Dok raspravljamo na Facebooku čiji je deda bio Ustaša, a čiji Partizan – sanjamo o „pristojnoj“ plaći, stanu u centru grada, najmodernijoj odjeći, nekoj poštenoj jurilici i, po mogućnosti, vikendici.

Sanjamo o dobitku na lotu, brzim parama na kladuši, sanjamo dan kada će odapeti sva živuća rodbina da naslijedimo njihovo. Samo se molimo da prije nego što odapnu poplaćaju više one silne kredite koje su izdizali kako bi „nam osigurali bolju budućnost“ i zbog kojih ih dan danas banke guze sprijeda, straga, u horizontali i vertikali. Mi svoju guzu ne damo.

I recite vi meni gdje je ljubav u svemu tome? Gdje je ljubav kada nam srce ne zatreperi na kontakt druge osobe, nego na novi iPHONE 258? Darwin je pogriješio, ljudi moji, ne evoluiramo – mijenjamo sredstvo. Ugljen smo zamijenili pametnim telefonom, prijatelje sljedbenicima, a ljubav? Nju smo zamijenili jeftinim užitcima. XXL mobilnim displejom. Bonusom na računu. Vikendom na moru. Prolaznim seksom. Zamjenjivim ljudima.

I jednog dana ćemo se probuditi i, nadam se, napokon progledati. Napokon vidjeti kako smo ograničeno na ovome svijetu, što god mi mislili. Nadam se samo da prije nego što odemo ćemo shvatiti kako ganjasmo krive stvari te se okrenuti pravima. Nadam se samo da do tada ljubav neće u potpunosti nestati. Jer ako nestane, o čemu će pjesnici pjevati? Ako nje ne bude, u što ćemo mi idealisti vjerovati? Za što ćemo mi ginuti?

Martina Raos

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari