ljubav, pismo

27.12.2017.

Moja ljubičasta soba, oko 15.30

Hej,

znaš li? Koliko puta sam živjela?

Gledajući te, kako pokušavaš nešto objasniti, a znaš da ne stane u ono što kažeš. Ne znam zašto se trudiš, jer znaš da će svaki tvoj verbalni izričaj o onome što se izgovoriti ne da, biti veliki promašaj.

Videći te, kako se poput nesigurnog dječaka veseliš i najmanjoj sitnici, bez kalkulacije je li možda nešto krivo u tvojoj radosti.

Promatrajući te, kako pokušavaš dovršiti svoju sigurnu konstrukciju koja izgrađuje i čini život, pa ćeš eto onda imati vremena, znati, moći, htjeti i željeti. Oduvijek me zanimalo kako ti uspijeva ljubiti u tim tvojim „sigurnim konstrukcijama“.

Držeći te za ruku, kada si shvatio koliko teško je živjeti kada želiš objasniti sebe, dokazati se i stvoriti sliku sebe kao općeprihvaćenog.

Vjerujem da si primijetio da nisam koristila riječi. Upoznavajući te onim neizgovorenim, želim šutjeti kraj tebe. S tobom. Shvatiti da to želiš kraj nekoga ili s nekim ogromno je bogatstvo. Najviše sam ja kada šutim s tobom.

Možda se sada pitaš koliko je prošlo vremena. Puno, prema mjerenju iz ograničene ljudske perspektive. Tebi možda trenutak, a meni cijela vječnost.

Kažu da je za one koji ljube, vrijeme relativna kategorija isto kao i čekanje. Priznajem da se još uvijek privikavam na taj fenomen koji donosi glagol „voljeti“.

Molim te budi što jesi. Prestani se truditi. Postoji netko kome si sve. U trenutku ili vječnosti, postaje zanemarivo. Znam da sam te zbunila. Onog dana kada si u meni prepoznao sebe. Znam da i to plaši. Ali tebe nije. Ostao si. Što nije za očekivati od muškarca koji je zbunjen.

Čestitam ti. Jer si se odvažio ostati. Nazivati to hrabrošću bilo bi pretenciozno, jer nije konstanta tvog djelovanja. Ali čestitam ti jer si se usudio… Ne zato što sam te trebala. Nego željela. Pokušavam dotaknuti sve tragove onoga što smo bili. Dotaknuti dio u kojem je „ja“ postalo mi.

Znaš li da i ti živiš?

S tobom je sve poprimilo sofisticiraniji oblik, pa čak je i gusjenica ljepša i smislenija… ne mogu smjestiti u vrijeme tvoje jedino pitanje koje je srušilo sve što sam do tad mislila i vjerovala… i navodno znala. Još i danas kažu da ljudi postavljaju glupa pitanja. Takvih nema, sigurna sam… od tog dana.

Pomaknuo si baš sve moje granice. Iskoračila sam u nešto nepoznato i novo čega se napokon ne bojim. Razumjeti te bilo je tako jednostavno.

Želim da znaš da još uvijek učim. Od tebe. Učim čekati. Shvaćati. Razumjeti druge. Prihvatiti.

Zašto je s tobom sve navedeno uspješno? Bez napora volje i odluke. Bez uloženog truda. Događa se kao najprirodnija pojava u kojoj uživam.

Vjerojatno jer se ne događa na tim ustaljenim razinama ljudskog bića. Shvatila sam da sklad i ravnotežu razum ne donosi. Nego otpuštanje straha uz voljni moment svjesnosti, a u mom slučaju straha, od monstruozne kučke zvana gravitacija vlastite kaljuže.

U tome se događaš Ti. U percepciji sebe i vlastitog egoizma, velikodušno pružaš svoju ruku, jer se nećeš uprljati njom… Zato što si se i sam valjao.

Uhvatiti tvoju ruku koju nudiš, je izlaz u slobodu i izlaz iz „delta stanja“ u kojem „mi“ hodaju zajedno u slobodu „za“ rastanak, tebe, druge i ovaj svijet koji je zahvaljujući svemu što nisi, postao ljepše i sigurnije mjesto….

Boli li te?

Boli li te što se bojiš pripadati? Prema Maslowu, temeljna ljudska potreba. Ne znam kako stojiš s tim, ali zatomljeno je. Duboko u tebi su krikovi koji je žele zadovoljiti. Ili ja ne prepoznajem manifestaciju potrebe iz tvoje perspektive… ah vidiš koliko još želim učiti od tebe… Sigurna sam da će mi uspjeti. Jer te čujem kako vrištiš, tražiš, trebaš…

Ljubim te.

P.S. ne zaboravi u staklenku staviti onu našu sliku…

Spol: žensko
Temeljna odrednica: imam muda
Volim, sanjarim. Živim u svemu što pišem. Zaljubljena u fenomen. Volim kaos. Najveći uspjeh doći od točke a do točke b bez upotrebe kružnog toka. O čemu god se radilo. Ne volim čokoladu s jagodama i jogurtom. I ne volim licemjerje i kukavice. Izrazitu sućut razvijam prema budalama. Smijem se životu. Liječim se od prijetnji blefiranja i lijenosti.

Komentari