Postoje li morske sirene?…

„Jesi li sigurna da baš moramo prisustvovati svakom predavanju?“, pitala sam, otežući pomalo posljednju riječ i nadajući se da će mi dati neki znak da napustimo prostor koji je vodio do konferencijske dvorane te se vratimo na ono prekrasno berlinsko sunce koje je obgrlilo cijeli Gendarmenmarkt, najdraži mi trg u tome gradu. Ondje bih znala uzeti piće u nekom od obližnjih lokala, sjesti na stepenice ispred Francuske katedrale, podići glavu prema nebu, zatvoriti oči u sunce i samo osjećati život. Danas je već treći dan seminara na kojem sudjelujemo i polako me svladava zasićenje. Iako je sve što smo do sada slušale bilo vrlo zanimljivo, imala sam osjećaj da moj um ne zna kamo bi s tolikom količinom informacija. Stoga bi od velike pomoći bilo sjesti i zažmiriti u sunce da se na trenutak odmori.

„Pssst, počelo je.“, prenula me prijateljica iz razmišljanja. „Idemo još samo poslušati ovo kad smo već tu, onda možemo napraviti pauzu. Sunce nam nikamo neće pobjeći, zabluda je da ga u Berlinu nikad nema dovoljno.“

„Dogovoreno.“, složila sam se i ušla za njom kroz odškrinuta vrata u dvoranu. Ondje je tek u posljednjem redu bilo nekoliko slobodnih mjesta koja smo odmah zauzele. Tada sam na maloj improviziranoj pozornici zamijetila čovjeka kako se nagnuo nad računalo i nešto namještao. Na povećem platnu iznad pozornice, postavljenom tako da se iz publike sve može dobro vidjeti, pojavila se odjednom slika morske sirene na način kako je najčešće prikazuju slikovnice i knjige bajki i mitova. Lijepa, dugokosa, nježna djevojka s ribljim repom, ovaj put tirkizne boje. Pogledala sam u prijateljicu namrštenih obrva kao da je pitam što je sad ovo. Slegnula je ramenima i dala mi znak glavom da samo pratim što se događa.

U tom se trenutku pognuta figura čovjeka ispravila i okrenula prema publici, a ja sam opazila vrlo zanimljivo, mladoliko lice. Stajao je tako kratko vrijeme, smješkajući se diskretno i prisno, kao da želi pozdraviti svakoga iz publike i dati mu do znanja koliko mu je drago što je ovdje. Zatim se dvoranom proširio njegov ugodni, baršunasti glas koji je nastavio govoriti na savršenom njemačkom;

„Morske sirene pripadaju skupini misterioznih bića iz grčke mitologije koje su imale glavu žene, a tijelo ribe.“ Prijateljica me na to pogledala širom otvorenih očiju i lagano napućenih usta u znak čuđenja. Kimnula sam jer mi je to bilo poznato i nasmijala se njenoj reakciji. No, i sama sam bila jednim dijelom zatečena jer očito nisam očekivala da će se predavanje pod nazivom Utjecaj mitova na današnjicu na bilo koji način odnositi na morske sirene.

„Kad je riječ o grčkoj umjetnosti, sirene su isprva bile prikazivane upravo u ovom obliku, često držeći neki instrument, obično harfu. Poznate su po tome da su imale neodoljivo zavodljivi pjev koji je pričinjavao probleme mnogim moreplovcima pa i samom Odiseju. Živjele su na otoku Sirenum scopuli koji je bio okružen oštrim kamenjem i stijenama. Nakon što bi zapjevale, moreplovci bi bili potpuno opijeni njihovim glasom i zaplovili onamo te tako doživljavali brodolome. Tek su kasnije kroz povijest sirene počele biti prikazivane kao bića koja su pola žena, a pola riba. Gotovo da nema onoga tko nije čuo za priču o Maloj Sireni i tko ne zna kako ona izgleda.“

Kako je govorio dalje, imala sam osjećaj da me je njegov baršunasti glas počeo u potpunosti opijati i uvlačiti u sebe kao i moreplovce glas sirena te odvoditi nekamo izvan konferencijske dvorane u berlinskoj četvrti Mitte gdje sam toga popodneva došla na predavanje. Kapci su mi postali teški, a nasuprot tome ruke i noge lagane i činilo mi se kao da zapadam u neko meditatitvno stanje nalik transu iako nisam bila nimalo umorna niti je tome prethodila dosada.

„Vjerovanje u čudna morska bića natprirodnih moći poznato je u mnogim svjetskim kulturama, a osim što pripadaju mitologiji, postoje i razne teorije o njihovom pojavljivanju u novije doba. Tako je svojedobno, po navodima ribara, u Crvenom moru uočena morska sirena koja na svojim grudima hrani dijete. U istom je moru navodno više puta viđeno čovjekoliko-riblje biće, a četrdesetih je godina prošlog stoljeća u pijesku crvenomorske obale pronađen kostur koji je neodoljivo podsjećao na kostur morske sirene…“, govorio je dalje baršunasti glas na savršenom njemačkom, a ja sam sve više isplovljavala iz prostorije i bivala dijelom neke paralelne stvarnosti. Na ekranu su zatim osvanula zastrašujuća, poluraspadajuća bića nasukana na obali mora koja na prvu nisu imala nikakve veze s morskim sirenama iz mitologije kakve sam ih poznavala i koje bih zamislila kad bih ih prizvala u svijest.

Sve što je dalje govorio, nalikovalo je na poticanje diskusije o tome jesu li sporne snimke navodnih sirena stvarne ili su fotomontaža, a u meni se na neki čudan način počeo otvarati jedan tajni svijet iz kojeg su izvirivali stihovi:

„Dođi Odiseju slavni, o ahejska velika diko!
Zaustavi lađu i stani, da poslušaš pjevanje naše.
Nitko u crnoj lađi pokraj nas prošao nije,
a da poslušo ne bi medoglasno pjevanje naše;“

Vidjela sam kao kroz maglu kako čovjek baršunastog glasa predaje mikrofon nekome u prvim redovima publike, a tko zatim na tečnom engleskom nudi svoje mišljenje na temu, ali nisam više mogla razaznati što govori. Imala sam osjećaj da su mi uši začepljene voskom kao Odisejevim mornarima dok su prolazili pokraj stijena na kojima su sjedile sirene i mamile ih svojom milozvučnom pjesmom. Ispred mene su se počele nizati scene iz moga djetinjstva na koje sam odavno zaboravila. Velika knjiga bajki tvrdih korica gdje je stranica pedeset i neka bila potpuno zalizana od neprestanog otvaranja i proučavanja. Na njoj je na obali, pokraj velike školjke, sjedila prekrasna djevojka ribljeg repa na kojem su se presijavale ljuskice. Nebrojeno sam puta zagrebla prstima po njima jer su djelovale tako stvarno. Zatim moja prva barbi lutkica s repom sirene. „Nećeš joj moći ništa obući, zašto ne uzmeš normalnu barbiku s nogama pa da se možeš igrati kao sve ostale djevojčice, oblačiti joj suknjice, hlače i cipelice?“, nagovarala me majka. „Ne, ne želim. Želim baš ovu, sirenu.“, inzistirala sam tvrdoglavo kao i uvijek i znala da ne griješim. Još sam se godinama poslije igrala s njom u kadi, osjećajući da je voda njeno prirodno stanje, baš nekako kao i moje. Jer, rijetko bi što moglo tako dobro utišati sve moje boli, izliječiti me, sprati s mene teret svijeta kao voda, bilo da se radilo o plivanju u moru, tuširanju, kupanju u kadi ili samo sjedenju negdje uz vodu i promatranju njene glatke površine.

Potom me sjećanje odvelo u moje rane dvadesete kad sam na jednom proputovanju s tadašnjim dečkom ušla u umjetničku galeriju i kao oduzeta stala pred golemom slikom sirene što je zauzimala cijeli jedan zid izložbene dvorane. On je u nekoliko navrata dolazio po mene, sasvim nezainteresiran za sporni izložbeni primjerak, ali ja se nisam mogla odvojiti od tog prizora. Sjela sam na četvrtasti tabure od umjetne kože kojih se nekoliko nalazilo ispred slike i samo je promatrala i promatrala, imajući osjećaj da sam u tom trenutku kroz neki vremenski procjep upala u jednu drugu realnost od postojeće, i to onu u kojoj sam se osjećala kao kod kuće.

Kasnije sam u suvenirnici na izlazu kupila dvije razglednice s motivom spomenute slike i jedan bookmarker koji je dugo pratio obilježavanje stranica mnogih mojih knjiga.

Spontano sam izvadila mobitel iz torbice i u tražilicu utipkala stih koji mi se, identičan kao maloprije, ponovno pojavio. Odiseja, dvanaesto pjevanje, pisalo je.

Bila sam sigurna da sam ga u nekoliko navrata u životu pročitala. U gimnaziji, zatim kasnije kad sam kao studentica pripremala pojedine učenike za maturu i još možda jednom nakon studija. No, sasvim sigurno to nije moglo utjecati na to da stihove koji prenose sirenin zov, identične kao u Odiseji, zapamtim na ovaj način. Posebice ako ih nikada nisam učila napamet, a nisam.

Stvarno čudno, pomislila sam.

Kasnije sam sjedila na stepenicama Francuske katedrale na Gendarmenmarktu i žmirkala u sunce. Osjećala sam neko blaženstvo i mir, kao da sam ponovno pronašla još jedan djelić vlastitog mozaika koji mi je nedostajao, a koji bi se posložio točno ondje gdje treba svaki put kad bih neka svoja sjećanja, sklonosti ili nešto na što imam posebni fokus pridružila nekom iskustvu koje me upravo zaposjelo.

„Čekaj, stvarno misliš da si možda nekad bila morska sirena?“, pitala me prijateljica, vraćajući kavu u kartonskoj čaši na stepenicu i gledajući me s izrazom lica na kojem nikad nije bilo podsmjehivanja, već samo neke šašave znatiželje. „A daaj, ne mislim ja ništa. Ali, moraš priznati da je malo čudna ta moja fasinacija njima. I još ovaj stih. Tebi je stvarno normalno da negdje u sebi držimo pohranjene stihove koje nikada nismo učili napamet, već su se, eto tako, u nama skladištili pa izronili sami od sebe. I ne mogu citirati neki svoj autorski stih od prije koji dan, a kamoli Odiseju koju godinama nisam otvorila!“

„Ludice.“, samo je rekla, navikla na moje čudorije.

„Dobar dan, uživate?“, dolebdjelo je odjednom do nas na savršenom, baršunastom njemačkom. I prije negoli sam se i snašla, figura zanimljivog lica je sjela s moje lijeve strane na stepenicu i zažmirila u sunce. Nekoliko trenutaka nitko ništa nije govorio, a zatim je on rekao, onako reda radi: „Nadam se da vam se svidjelo predavanje i da nisam bio previše dosadan. Znate, to su teme koje često ostave pokoji upitnik iznad glave. Onda volim ovako doći baš ovdje, na Gendarmenmarkt, sjesti pred katedralu i prepustiti se suncu. Nego, večeras je u blizini jedna gostujuća izložba. Ako ste kojim slučajem zainteresirane, možemo se naći ondje. Želio bih vam nešto pokazati.“

Kimnula sam u znak pristanka. Ionako nisam znala što bismo večeras radile pa me je oko toga poštedio razmišljanja.

Pred galerijom je bila gužva. Zamijetila sam ga odmah, onako osebujnog, pomalo razbarušene kose. Mahnuo nam je rukom iz gomile i već sam, a da ni ne znam kako, stajala s njim na ulazu. Spontano me uhvatio za ruku kao da je to nešto najprirodnije na svijetu i poveo uskim hodnikom do jedne prostorije.

Ništa nije govorio, ni oko čega nastojao, samo se u zraku osjećalo golemo uzbuđenje.

„Evo je!“, rekao je glasom oduševljenog djeteta. „Napokon je vidim uživo!“

Zavrtjelo mi se u glavi i oko nje. Tlo je na trenutak zaplesalo.

Pred nama je stajala golema slika sirene koju sam prije mnogo godina na proputovanju satima promatrala. Sada je rasvjeta bila nešto drugačija, ali nije bilo sumnje da je to upravo ta slika.

Zurili smo oboje nepomično u prizor pred nama, a zatim sam dolje desno, na pločici s imenom autora, opazila krupnije otisnut naslov slike koji sam s vremenom očito bila potisnula.

Sirenin povratak kući.

Stisnuo mi je malo jače ruku i ja sam mu istovremeno uzvratila stisak.

Glavom mi je prošla samo jedna misao:

napokon si čuo moju pjesmu, moj Odiseju.

Marina Papec

Komentari

Marina Papec

Ja sam Žena Dijete. U vječnoj potrazi za inspiracijom. Zbog nje često zavirujem ispod površine, pretražujem svemire i upuštam se u izazove. Vjerujem da smo ovdje kako bismo voljeli i živjeli svoju svrhu. I još ponešto, što je na svakome od nas da sam otkrije. Volim zapisivati snove običnom drvenom olovkom na papir. Volim rana jutra i kasne večeri. Miris kave. I čaja od japanske trešnje. Moj mikrosvemir čine jedan Muškarac, jedan Pas i tri malena Dječaka. Nema dana da se ne zahvalim na tome. Osim navedenih, dominantne su mi ljubavi pisanje, čitanje i bilježenje trenutaka objektivom duše. Tako nastaju moje priče „Iz Momentoriznice“ koje pišem i objavljujem na svojoj stranici, a za moj roman Šaptač Snova volim pomisliti da može odškrinuti vrata duše. Kad ne pišem, kuham i spremam slastice za prijatelje. U kuhinji plešem. Kao i kroz život, ma što mi pripremio. Za mene su teško i čarobno sinonimi. Vjerujem u mala, svakodnevna čuda i nastojim uvijek biti svjesna neodoljive ljepote postojanja. Živim i radim u Zagrebu kao prevoditeljica i profesorica njemačkog jezika i književnosti. Više mene možete susresti u mojim tekstovima. Čitamo se <3

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete