Kao galopi divljih konja u kas, po modroj suvoj zemlji odzvone davna sjećanja. Podrhtavanjem tla ne mijenjamo svrhu. Nekad se zamislimo, zapalimo dlanove starim vatrama unutar vjekova. I onda se oluja smiri. Vratimo se starim navikama, željama, niskim strastima i svakodnevnici. Što ti ima daleko u nama, što nas tjera na grehove i smijeh? Čime hranimo presahnula riječna korita naših čekanja? Kako se izgovaraju riječi, za koje znamo da postoje, a nikad za njih nismo čuli?

Vjeruješ li u prošle živote? U živote nakon ovog za koji znaš? U povlačenje navika, u nošenje istih snova stotinama hiljada godina u dalj?
Postoje li stvari koje nisi kadar objasniti svijetu, a objašnjeno je samim tobom? Kao zvonce unutar ušnih dubina, koje cikom podsjeća na dah zavezan dalekim dahom?
Postoje li mjesta na kojima nikad nisi bio, a osjećaš ih kao da si tamo rođen? Mirise vresišta, tonove mraka i svitanja… Vjeruješ li u sjećanja prije življenja? Miriš li se sa idejom o životu i samo smrti? Ili je smrt kao voz, koji ide dalje u nove sutone i odredišta. Kako pravdaš strah?

Tabu je samo ono što ne razumijemo. Regresija je jedan pojam, koji sam zadatkom dobila objasniti. Ako nemate poslušan um i otvoreno srce, bolje da odmah napustite ovaj tekst.

Sama definicija regresije bila bi prostim riječima rečeno-mentalno vraćanje iz ovog u predhodne živote.
Regresoterapija je terapeutski metod koji omogućava pristup dalekim sećanjima koja su pohranjena u datoteci naše duše.
Duša ne umire već putuje. Iz jednog oblika u drugi, iz jednog u drugi život. Ona zapamti sve. Njena su sjećanja beskonačna, njene su dubine nepregledive. Mi kao ljudi koji imaju male ograničene mozgove, do tih daljina ne stižemo logikom. Um je logičan, zato nikad neće dopustiti da se zapitamo što je bilo prije sad i što će se desiti poslije. Zato nikad ne slušajte um. Um ne zna ništa o time. Srce zna. Duša pamti.

Regresija služi za vraćanje starih sjećanja iz prošlih života. Oni koji se regresijom bave, tvrde da se programi ponašanja afiniteta i sposobnosti prenose u naredne živote. Tako recimo, onaj koji se na terapiju regresije odluči nakon toga utvrdi zbog čega je “zaglavljen” u određenim situacijama ili sa određenim ljudima. Sve je energija tvrde oni, pa tako i ona može “blokirati” u jednom periodu ili duže. Oslobađanjem energije postajemo svjesni sebe, svog postojanja težnji i svrhe. Nakon što se upoznamo sami sa sobom život poprima neke nove tonove i smisao.

Davno, kad sam prvi put upoznala čovjeka koji se bavi terapijom regresije, moram priznati da sam bila fascinirana. Bila sam mlađa, smjelija i odvažnija nego što sam sad. Mene je takvo nešto zanimalo oduvijek. Rekao mi je, kroz regresiju ne možeš sama. Mora te voditi neko ko zna što radi i moraš biti na to spremna. Ja sam normalno, pokušala sama. Ja sam tad generalno radila sve što su mi govorili da ne trebam ili da ne smijem. Uvod u regresiju je stanje dubokog transa. To je nekakav među prostor u kojem ste sigurni da tijelo spava dubokim snom, ali vi tome svjedočite, jer je svijest budna. Istraživala sam danima. Na youtube-u sam pronašla vođenu meditaciju regresije u trajanju od nekih sat vremena. Pratila sam upustva i znatiželjno se uputila u neke prošle daleke snove.

Sjećam se vrata. Velikih drvenih vrata sa ogromnim gvozdenim zvonim po sredini. Pa drugih. Pa trećih. Sjećam se kamenja između i sivog tla. Sjećam se svjetlosti pri ulasku u jedna od njih. Sjećam se pjesme.

Sjećam se bljeskova, detalja i smijeha. Sjećam se slika i tonova. Nisam sigurna jesam li sanjala ili sam zbilja postojala i ne znam jesam li maštala ili proživjela.
Sjećam se crnih velikih kočija i predjela Irske, koji su mi objasnili moju inače nesavladivu životnu želju da odem tamo i ostanem zauvijek. Sjećam se Meri. Rekla mi je da sam rođena za sve. Imala je veliki tamni šešir, haljinu od muslina, duboke čipkane rukavice, dugu crnu kovrdžavu kosu i širok biserni osmijeh.

Sjećam se “moje” sobe. Drvenih zidova i knjiga. Znala sam gdje u toj sobi stoji četka za kosu. Nista slično nikad ranije nisam vidjela, da bih ga sa nečim mogla uporediti. Sjećam se da sam znala gdje u toj sobi stoji pisaći pribor i svijećnjak. Sjećam se da sam osjećala tu sobu kao svoj dom, i ništa neobično u mojim osjećanjima se nije dalo naslutiti.
Sjećam se predvorja neke velike sale i svjetlosti.
Sjećam se sivog kamenog zida koji se prostirao u nedogled, žbunja okolo njegovih ivica i dugih starih stepenica koje su vodile kroz nečije djetinjstvo, shvatih moje-ali nekad davno. Prije ovog djetinjstva koje imam i kojeg se sjećam.
Sjećam se crnog vranca i njegove blistave grive. Sjećam se zvuka njegovih kopita ispod neke duge haljine, valjda moje.
Sjećam se smijeha.
Nije me bilo strah. Šokovi su se smjenjivali. Savlađivani željom da vidim još.

Ne znam koliko je trajalo. Znam da sam ideje sa ovog putovanja do danas mahom pretočila u realnost. Ne znam šta se desilo u meni, znam da sam neke od životnih ciljeva promijenila iz korijena. Nikad više nisam bila ista. Ali ova nova ja je nekako draža.

Sjećam se buđenja. Mira i spokoja. Zahvalnosti i sigurnosti. Dugo sam nakon toga ćutke gledala plafon iznad mog kreveta. Dugo sam vjerovatno imala smiješak na licu i nekakav sjaj u očima.

Reći ću vam isto što je meni rekao jedan mudar čovjek. Ne radite regresiju sami. Ona se radi uz nadzore onih koji znaju što rade. Može biti da ostavi trajne posledice.

Reći ću vam da ja oduvijek saslušam mudre ljude, ali obično poslušam samo svoje nagone. Ne trebati biti kao ja. Trebate biti kao vi.

Jovana Šekularac

Komentari

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*