VRANA U OLUJI: 2. Zlatko dolazi

Bio je to već treći dan da kiša nije jenjavala. Teške su kapi lupale o prozorsko staklo kao da žele ući unutra. Ležao je na kauču i čitao knjigu. Bila je već kasna jesen i ovakve kiše nisu bile ništa neobično. Gradile su tipičnu atmosferu nedjeljnog jesenjeg popodneva koju je zapravo volio. Vjetar je zavijao u pozadini dok je otpio gutljaj sada već mlakog čaja od mente. Menta i kamilica – sasvim obična kombinacija koju je neobično volio. Vratio je pogled na knjigu i nastavio čitati. Desnom rukom nesvjesno je uvijao pramen svoje kovrčave kose, što je često znao raditi dok razmišlja. Knjiga ga nije uspjela u potpunosti zaokupiti pa su mu misli lutale samo njemu znanim prostranstvima mašte.

Još se jednom pokušao usredotočiti na knjigu, ali rezultat nije bio ništa bolji. Zaklopio ju je, ustao i prišao prozoru. Gusta kiša smanjila je vidljivost pa je jedva vidio susjednu zgradu.

Pogledom je pratio nanose kiše nošene jakim vjetrom zamišljajući kako bi bilo naći se na sred ceste, bez kišobrana i samo stajati tamo. Osjetiti te teške, ledene kapi kako mu udaraju po tijelu, bodu lice, gotovo ga prisiljavaju da klekne na natopljeni asfalt podupirući se rukama. Ako bi tada zaplakao, nitko to ne bi vidio.

Možda ni on sam ne bi bio svjestan da plače. Mogao bi se derati iz sve snage, ispustiti sav zrak iz pluća proizvodeći nadljudski vrisak i opet ga nitko ne bi čuo. Zaglušujuća buka podivljalog vjetra i štropot kiše zatomili bi svaki zvuk koji proizvede.

Mogao je to učiniti. Mogao je istrčati na ulicu, divljački se zaderati i otrčati tamo, prema tribinama starog rukometnog igrališta na kojima je proveo djetinjstvo. Sjediti satima i satima na betonskim stepenicama s kojih je često promatrao utakmice za koje zapravo nije mario. Propušio je na tom igralištu. Tih davnih dana, kada je još imao šesnaest godina. S četrnaest je prvi put popio pivu. Bila je nekakva rukometna utakmica, a jednom od igrača su na travu ispali ključevi od automobila. Dao mu ih je nakon završene utakmice, a ovaj ga je iz zahvalnosti odveo na pivu u obližnji kafić. Dvije velike krigle bile su mu dovoljne da ne zna za sebe, ali uspio je doći doma nakon čega je odspava deset sati u komadu.

 Tamo, na tim je tribinama upoznao njega. Jednog ljetnog popodneva kada su svi bili na moru i kupali se, Igor je sjedio na tim istim tribinama i pušio. Nije mu se išlo na more, nije želio biti u društvu. Želio je odvojiti malo vremena samo za sebe i provesti popodne u miru. Tada u stanu još nisu imali klima-uređaj pa ga je nesnosna sparina istjerala van iz stana. Nije ni na igralištu bilo ništa manje vruće, ali u hladovini velikog oraha kojega je davno netko tamo posadio moglo se preživjeti. Dovršio je prvu cigaretu i odmah za njom zapalio drugu. Uvukao je prvi dim i snažno zakašljao. Nije imao ni par mjeseci pušačkog staža pa se njegova pluća još uvijek nisu u potpunosti navikla na duhanski dim. Svejedno, prijalo mu je. Spuštene glave iskašljavao je sluz koja mu se skupila u grlu.

Odjednom mu se u vidnom polju stvorio par poluraspadnutih zelenih starki. Podigao je pogled pri čemu ga je dočekalo poznato lice. Tada ga još nije zvao prijateljem. Bio je tek lice koje je tu i tamo sretao u kvartu.

Dečko možda koju godinu stariji od njega, vitke građe i dubokih plavih očiju. Poluduga smeđa kosa padala mu je skoro do ramena nakupljajući se u neurednim kovrčama, baš poput njegove. Duge, snažne ruke stajale su mu prekrižene na prsima.

Spustio je glavu prema Igoru, pa mu je kosa djelomično zaklanjala lice tvoreći tako procjep kroz koji je provirivao osmjeh. „Prestani s tim, vidiš da ti škodi.“ – duboki, hrapavi glas izronio je iz hrpetine kose koja se lagano vijorila na tračku vjetra koji je prostrujao. Namignuo mu je zavukavši pritom ruku u lijevi džep. Izvukao je kutiju cigareta i zapalio jednu. Držeći upaljenu cigaretu lijevom rukom pružio mu je desnu: „Zlatko, drago mi je.“ Igor je ustao. Osjećao se malo nesigurno na nogama, stojeći na jednoj velikoj stepenici iznad njega. Spustio se i prihvatio ruku: „Igor, i meni je drago.“ Čvrst, muški stisak. Zapamtio ga je po tome. Zlatkovi dugi prsti ovili su mu se oko cijelog dlana. Imao je gotovo dvostruko veću šaku od njegove i duge, ravne prste koji su završavali uredno podšišanim noktima. Lijepi prsti – mislio je. Svira li klavir? Ovo su prsti pijanista. Stisak je trajao jedan trenutak previše, kao da nitko od njih nije prvi htio pustiti ruku. Ne kao nadmetanje tko može čvršće stisnuti nego više kao osjećaj povezanosti. Nije ga dobro poznavao. Bio je tek dečko koji se tu i tamo pojavi, provede neko vrijeme u parku i produži dalje. Ipak, uvijek bi mu zapeo za oko. I sada je bio ovdje, došao do njega i upoznao se. Zašto? Što je htio? Je li mu samo bilo dosadno ili je nešto drugo bilo posrijedi? Konačno su si pustili ruke, a Zlatko je sjeo. Igor je sjeo pored njega. Neko su vrijeme pušili u tišini, na oko svatko zadubljen u svoje misli. Igor nije mislio ni o čemu. Zurio je u prazno i pušio.

 „Kako to da nisi na moru s ostalima?“ – Zlatko je upitao nakon nekoliko dugih trenutaka šutnje.

„Nije mi se dalo.“ – Kratko je odgovorio Igor – „Kako to da ti nisi nikuda išao?“

„Nisam ti ja tip od plivanja. Niti tip od velikih grupica.“– Zlatko je odgovorio ne pogledavši ga.

„Kako to misliš? Ne voliš more?“

„Ne.“ – bilo je sve što je Zlatko rekao.

Igor je okrenuo glavu i pogledao ga. Kosa mu je i dalje prekrivala veći dio lica. Kako mu nije vruće? – pitao se. Njegova je kosa bila vezana u niski rep što je bio jedini način da ju donekle zadrži pod kontrolom jer je inače voljela stršati na sve strane i padati mu preko lica što ga je često nerviralo. Ipak, nije ju htio skratiti. Nadao se da će mu jednoga dana izrasti do polovice leđa. To je bila dužina koju je želio.

Zlatko je također okrenuo glavu i pogledao ga. Pogledi su im se sreli na samo trenutak, prije no što je netko odvratio pogled u stranu. Više se ne sjeća koji je od njih popustio. Vjerojatno nije ni važno. Zlatko je ustao i uhvatio ga za ruku.

„Dođi sa mnom, pokazat ću ti što volim više od mora.“ – gotovo ga je povukao da ustane.

Igor je nevoljko stao na noge, spuštajući se stepenicu po stepenicu dok nisu stigli do betonske podloge igrališta. Zlatko je krenuo prema puteljku koji je iz parka vodio prema obližnjoj šumici. Hodali su tako desetak minuta bez da su progovorili i riječ. Prešli su cestu i skrenuli na poljski put i pustili da ih vijugajući odvede prema borovima što su  postajali sve gušći, svakim se korakom sve više pretvarajući u šumu.

Igor je znao za tu šumu. Na kraju krajeva, nalazila se ni petsto metara od njegove zgrade. Prolazio je kroz nju na putu do mora, ali nikada se u njoj nije zadržavao. Nije u njoj vidio ništa posebno. Samo gomila nepravilno raspoređenog drveća i puno borovih iglica na tlu. Zlatko je skrenuo sa staze i poveo ga među gustiš. Niski, gusti grmovi lovora ispreplitali su se s visokom travom i drugim niskim raslinjem stvarajući gotovo neprohodnu barijeru. Izgleda da je Zlatko već prolazio ovuda, jer je točno znao između kojih se grmova možeš provući, koje zaobići i gdje skrenuti da izbjegneš niske grane nakošenih borova. Nekoliko ga je puta uspio izgubiti iz vida. Uhvatio bi šuškanje koja dva grma dalje i pokušao se probiti do njega i pritom se dobro namučio. U konačnici ga je  sustigao.

Grm po grm, grana po grana. Učinilo mu se da se grmovi razmiču, da teren ponovno postaje prohodan. Ili ipak ne? Umišlja li?

„Hajde, hajde, nemamo još puno.“ – bodrio ga je Zlatko.

I zaista, uskoro su se grmovi sasvim razrijedili, borovi se udaljili a trava je postala bitno niža, gotovo kao da ju je netko nedavno pokosio. Ponovno je ugledao sunčeve zrake, osjetio da mu sunce grije lice i ruke i pogledao pred sebe. Čistina. Čisto zelenilo. Zlatko je potrčao, a Igor ga je slijedio. Potpuno čista, zelena livada usred ničega. Zaštićena šumom, potpuno nevidljiva, nedodirljiva izvana. Pitao se kako ju je otkrio. Je li besciljno danima lutao šumom dok nije slučajno naišao na nju ili ga je netko doveo ovdje, baš kao što je i on sada njega doveo. Zlatko je prvo kleknuo na koljeno, rukama dotaknu tlo, a zatim raširio noge i podbočio se rukama. Igor je promatrajući ga sjeo prekriženih nogu. Nisu pričali. Nije bilo potrebe. Jednostavno su sjedili gledali se i uživali. Riječi nisu bile potrebne, kao da se potpuno razumiju. Ostatak svijeta u tom trenu nije postojao. Bili su samo oni, samo njih dvoje mala čistina i šuma koja ih sakriva. Sunce je sjalo svom svojom snagom, ali nije mu bilo vruće. Dugo godina kasnije se sjećao kako mu je bilo ugodno, kako ga je lagani povjetarac hladio i kako je tamo želio ostati vječno. S njim. S dečkom kojeg je zapravo tek upoznao, o kojem nije znao gotovo ništa ali u kojega je iz nekog razloga imao beskrajno povjerenje.

Trznuo se. Nešto je lupnulo o prozor. Mutni pogled se razbistrio i ugledao je sasvim malenu grančicu koju je vjetar donio i zakucao u staklo pred njim. Kiša se nije smirivala, a on je trebao tu čistinu. Trebao je njega. Želio ga je vidjeti više od svega, ali Zlatko nikada nije izlazio po kiši. „Kada kiša pada nemaš što raditi vani. Moraš pustiti da se nebo isplače i da se duhovi prirode ispušu. Trebaš pustiti prirodu da se ispuca.“ – tako je govorio.

Kiša. Ta prokleta jesenja kiša. Vratio se na kauč i zadubio u knjigu. Čaj je sada bio već potpuno hladan, a listovi knjige mirisali su na njega. Želio ga je pored sebe. Želio je društvo. Kiša mu nikada nije donijela ništa dobrog, jer kiša ga je uvijek razdvajala od njega.

Alen Bjelopetrović Dax

Komentari

Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete