Druga je polovina dvanaestog mjeseca. Dvoje putnika se spremilo za put. Hoćete li već pogađati – noćna vožnja. Vrijeme je prohladno, ali nema snijega. Toliko smo se rashodali, da smo mogli zakasniti na autobus.

No, stigosmo na vrijeme, uspjeli zauzeti dva mjesta u zadnjem redu autobusa(popularno nazvana sećija), ljepota za noge, ušuškali se kao djeca i krećemo u pravcu Graza. Uobičajna zaustavljanja, pauze i jutarnje popravljanje i šminkanje. I luda opaska… „Pogledam lijevo ona popravlja kosu, desno ona se šminka, pogledam pored sebe, a ona spava raščupana i ne doživljava…“

Rano smo doputovali u Graz, glavni grad pokrajine Štajerske. Zanimljivo je da se grad prvi put spominje u dvanaestom vijeku, te da su ga pretežno naseljavali Slovenski narodi. Dolazimo do shopping centra, mašemo mu. Mi ionako imamo plan otpočetka da odemo u pravcu grada. Nešto smo malo kopali po netu, za broj i putanju autobusa ili tramvaja. Na prvoj stanici zatičemo djevojku, koja nam na engleskom objašnjava koji tramvaj da upotrebimo i gdje trebamo presjesti. Saslušamo je i u djeliću sekunde stiže i naš prevoz. Ulazimo da platimo kartu, šačica je putnika, pa nije baš vrijeme za „švercanje“ ;). Kad ono zamislite, karta je besplatna zbog praznika, koji slijede. 🙂 Lijep poklon!

Dolazimo u centar i krećemo da lunjamo ulicama. Prvo nam se na putu našla glavna ulica, sa mnogo ljudi iako je još uvijek jutro. Inače, središe Graza je 1999.godine upisanao na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi. A zanimljivo je i zbog čega… Graz je primjer kako građevine iz različitoga perioda mogu činiti jedinstvenu cjelinu, pa tako u starom gradu ima građevina od gotičkih do modernih.

Gledamo izloge sa novogodišnjim nakitom. Osjećam se kao svraka, kad vidi da nešto sjaji. Ne volim šljašteće predmete, ali novogodišnji nakit se visoko kod mene kotira. Fotografišem čeljade, dok skakuće unaokolo. Tako se uglavnom vratimo sa putovanja sa gomilom fotosa Srodne Duše, dok moja malenkost bježi od objektiva. Ima sjajno razmišljanje, koje još nisam usvojila. „Pogledao sam svoje albume i vidim da nemam fotografija iz određenog perioda života, od tada se volim fotografisati.“ Kod mene to još uvijek ne pali.

Iz glavne ulice se vidi red sa biciklima, koji se iznajmljuju, a zatim i Uhrturm sat-kula na Schloßbergu. Put do gore vas vodi preko stepenica ili preko uspinjače. Lijepi moji Himalaji. Po ravnom mogu preći na desetine kilometara, ali kad vidim uzbrdicu ili oštre stepenice, pred očima mi se smrkne, sem kad se nađem u Italiji, tad može sve. Dok čeljade obučeno u narandžastu jaknu skakuće ispred mene, blesaveći se, lovim dah kao mačku za brkove da ne padne u vodu. Ali baš ta njegova volja me pokreće i divim joj se.

Sat je lijep, a tek pogled…Neobično nema mnogo stepenica, a ovako je dobar pregled grada. Smjestili smo se na klupu, gledamo u grad, koji se razbuđuje, u daljini se vidi izmaglica. A zatim je uslijedilo fotkanje pored sata.

U narednom trenutku se već lagano krećemo dalje i u trenu čujem muziku. Ulični svirač svira na maloj harmonici, a meni Duša igra. U koji god da grad odem, jurim za uličnim sviračima, mogla bi ih satima slušati. Da umijem svirati gitaru (inače moj omiljeni instrument), sjela bih pored njega. Ne treba mi novac kao dokaz da lijepo sviram, samo da sjedim i stvaram muziku sa osobom koja ju osjeća. Fotografišem ga.

Zatim se spuštamo u grad, dolazimo do čuvene školjke, zvuk vode tako oslobađa. Trenutak uživanja u ljepoti pored rijeke Mure, osjećamo svaki korak. Riječ je o Murinsel, vještačkom ostrvu od čelika na kojem se može popiti kafica, imate i otvoreno pozorište i igralište. Inače za dizajn ovog neobičnog ostrva zaslužan je američki arhitekt Vito Acconci. Već je otoplilo, sjedamo na sunce i gušteramo, upijajući zrake sunca.

Još jedna neobična građevina, koja krasi ovaj grad je Kunsthaus. To je muzej moderne umjetnosti, a za njegov dizajn su zaslužni Peter Cook i Colin Fournier.

Zatim prođosmo kroz park, bivamo džeparošima interesantni, drugi put već danas. Tražimo neku kafanicu da sjednemo. Dok hodamo ulicama, uviđamo koliko neobičnih ljudi, ili bolje rečeno drugačijih ima u Grazu. Koliko raznobojnih boja, pelerina, koliko riđokosih djevojaka i žena, koliko mladića sa bradom. Shvatamo da smo jedinstveni u  ovom trenutku, iako smo na prvi pogled tako slični im. Sjedamo u kafić, nalazimo super mjesto pored prozora i uviđamo da je zbilja tačno, ovo je grad studenata.

Već lagano pada mrak vraćamo se u središte grada, trebali bi saznati gdje će tačno biti parkiran naš autobus. Dok se nosimo mišlju, da ćemo se već nekako snaći – čeljade uviđa naše saputnike, pitamo ih za tačnu lokaciju. A zatim nailazimo na jedan mali bend na ulici, koji svira, obradovah se, a već iza ugla nas doziva svojom muzikom ulični svirač, koji svira na instrumentu didžeridu (instrument, koji ste mogli vidjeti kod Aboridžina).

Noć je, grad je živ, a i mi pratimo njegov ritam i otkucaje. Dolazimo blizu mjesta gdje treba stati naš autobus, a ono se još uvijek miris jelki/borova širi, kako ga je lijepo osjetiti. Volim drveće i ne radujem se njegovoj sječi, no ovaj miris je praznik za njuh. Sad je već lagano zahladilo…šćućurili smo se kao vrapci čekajući da dođe autobus. Ulazimo u autobus, ušuškavamo se i putujemo u pravcu Banjaluke.

Na ovom putovanju ne bijaše ludih anegdota, već spretnih slučajnosti. Bijaše blago i pitko putovanje kao vino, od kojeg vas ne boli glava.

Do sledećeg putovanja, ostajte mi dobro…*:)

Bojana Knežević

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari