Koju pilulu Vi birate?

Kad sam najdražoj rekla da za temu nove kolumne pišem o Matrixu, rekla mi je: „A, fora, učili smo o tome na faxu.“ „Na faxu“, mislim si ja, „kakvom faxu pa završila je hrvatski jezik i filozofiju.“ Ali nisam rekla ništa. Što ona zna o Matrixu?

Ali što ja znam o Matrixu? Da, da, to je jedan od najdražih mi filmova, odnosno trilogija. Keanu Reeves jedan je od meni najdražih glumaca i uvjerena sam da je taj film zbirka alternativnih, duhovnih, dubokih i vrlo proročkih razmišljanja o životu, ili da bolje kažem o životima. Fascinantno je kako je iz filmova Matrix čak nastao i novi religijski pokret i da karizma te ideje ne jenjava ni desecima godina nakon što je prvi film snimljen. Priča s Matrixom je duboka, do kraja trilogije ima tu i borbe ljudi protiv mašina i pobjede čovjeka nad fizičkim tijelom, no kad maknemo fantastičan zaplet opisan u filmovima o Matrixu, sve me to podsjeća na ideju da smo mi, svi skupa, možda tek pseći san i da ćemo prestati postojati kad se pas koji sanja, probudi. Dok pas sanja, mi živimo svoje male živote.

A da nas netko pita, želimo li znati da smo tek dio psećeg sna ili nastaviti misliti da smo veliki i jaki, makar nam je rečeno da nam je to usađeno i da nije stvarno, što bismo izabrali?

Prekretnica u filmu i kultna scena koja, jednom kad je vidiš, zauvijek postane dio tebe, je ona kad Morpheus, vođa pokreta otpora „pravog“ svijeta u bezizražajnom Neu prepozna potencijal „onoga pravoga“ te mu ponudi dvije pilule, plavu – koja nudi ugodnu amneziju i povratak u Matricu i crvenu – koja nudi bolno upoznavanje sa svojim tijelom, zakopanim u kapsuli u kojoj je cijeli život spavao. I ne samo upoznavanje sa svojim tijelom, nego i „pravim“ svijetom, onime zbog kojega je Matrica i nastala.

Možda to i ne bi bilo tako strašno, saznati da smo dio matrice, kad bi svijet u koji iz Matrice moramo uskočiti bio ugodan, lagodan, zabavan. Kad bi nam nudio druge mogućnosti, osim opasnosti, vječnog bijega i gotovo sigurne smrti. Ali čak i da, poput Nea, izaberemo crvenu pilulu, Matrici ne možemo pobjeći. Nikada.

Jer istina je sljedeća – svi mi živimo u Matrici. Onoj koju sami sebi stvaramo.

Nekome je u redu biti trulo bogat i još trulije škrt i nespreman na bilo koji način drugome pomoći. Nekome su žene ili druge rase manje vrijedni. Nekome sve bogatstvo, komfor pa čak niti ljubav kojom su okružni, nisu dovoljni da bi se ikad naučili biti sretni, unatoč tome što imaju „sve“. I živimo u toj Matrici, našoj vlastitoj, osobnoj, takvoj kakvu smo si napravili, uvjereni da je ta naša realnost i da je svijet i život svima takav. Hvala Bogu, nije. Ali ne zavaravajmo se da zato što smo drugačiji, liberalniji ili spremniji pomoći ne živimo svoju vrstu Matrice.

U mojoj Matrici, vjerujem u ljubav, vjerujem u ljude i u moć kreiranja vlastitog života. Sigurno sam u velikoj zabludi. Briga me. U tom slučaju, biram plavu pilulu, zar ne? U Matrici sam i briga me. Ali šapnut ću vam nešto – crvenu pilulu, poput fige, držim u džepu, za slučaj da se probudim i shvatim da želim nešto više, drugačije, da mi ova, trenutna Matrica, više nije dovoljno dobra.

Problem s Matricom je što mi nismo svjesni da smo u njoj. To je taj izbor koji crvena pilula nudi. Znati, ili makar imati priliku stvoriti si Matricu po svojoj volji pa kakva je da je, naša je. Matrica je realnost koju  mi percipiramo kao takvu. Postojimo li mi uopće? I kako znamo da postojimo? Pa, znamo! Imamo tijela. I svašta nešto oko nas. Stol, lampa, knjige… fizičke stvari… Ali kad se prisjetimo osnova kvantne fizike i priznamo si da nismo ništa više nego hrpa titravih stanica, od kojih svaka funkcionira kao vlastiti mali organizam, više nismo tako sigurni, je tako? A ta stanica, kad je razbijaš na najsitnije dijelove, u konačnici postaje čista energija. Ako energija čini stanicu, a stanice nas, mi smo energija? Hm… A tijelo, stol, lampa? Fizička su to ograničenja ove Matrice u kojoj sada postojimo, a energija koju odašiljemo prolazi kroz sve to i jača je od svih ograničenja tijela.

Sve što imamo je trenutak. Ne postoji ništa apsolutno, mi kao fizička bića ne postojimo. Tijela su takva jer ih mi takvima percipiramo, osobe su takve kakvima ih mi promatramo, a stvari imaju svoje ime samo zato jer smo mi to ime dali.  I taj trenutak u kojemu živimo je neuhvatljiv, začas postaje prošlost, a dok o njemu promišljamo kao o budućnosti, već ga proživimo i smještamo u prošlost. Kako se onda uloviti za nešto što je neuhvatljivo? Kako biti u trenutku? Kako izaći iz Matrice kad nam je stalno za petama?

Ne moramo. Ni ne možemo. Možemo samo osjećati. Naglasak je na osjećanjima, ne na onome što znamo, jer ne znamo ništa. Znamo samo kako se u nekom trenutku osjećamo, jer kad taj trenutak prođe, najživlje sjećanje bude ono na to kako smo se u tom trenutku osjećali. Na tome temeljimo svoje uspomene, svoje planove za budućnost i gradimo percepciju samih sebe i svijeta oko nas.

Plava ili crvena pilula, izbor je vaš. Izaberite onu varijantu s kojom ćete najlakše moći živjeti.

Smatram da uvijek imam crvenu pilulu na raspolaganju kad imam slobodu i mogućnost izbora. Zato pokušavam zračiti tako da svoje izbore koristim, a u tuđe ne ulazim. Njihova je to Matrica, ne moja. 😉

Sve vas ljubi energična Anita.

Anita Ratkić Šošić

Komentari

Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete