Okreće li se Tesla u grobu?

Bilo je to pred nekoliko dana: kao i obično dođem na posao ranom zorom, uđem kroz ulazna vrata u zgradu i skrenem desno prema stepenicama koje me odvedu na prvi kat.

Na tom katu imam što i vidjeti. Obično dolazim prvi pa me dočeka mračan hodnik. Međutim, osim upaljenog svjetla tog me jutra dočekala i hrpetina električnih kablova razvučena po cijelome hodniku. Ugledam neku siluetu pri dnu hodnika, dođem do nje i upitam što se događa. Čovjek u radnom kombinezonu iz doba bivše Juge odgovara mi da će se mijenjati dio glavne razvodne ploče i da neće biti struje tri dana. Kao, išla je službena obavijest, niste dobili mail? Vidno iritiran ulazim u ured u kojem me dočekuje kolegica u stanju još gorem od mojeg. Da, ni njoj nitko ništa nije javio. Još uvijek nervozni kuhamo kavu i komentiramo proklete kablove i struju i instrumente koje treba pogasiti da ih iznenadno uključivanje struje ne sprži i još sto usputnih problema.

Sjedamo svatko za svoj stol, uživamo u prvom jutarnjem gutljaju (meni već druge) kave i prolazimo kroz popis obaveza koje taj dan treba odraditi.

„A i taj Tesla, mog’o se više truditi.“ – kolegica kaže sebi u bradu.

Okrenem se na stolici i upitam ju kako to misli. Nasmije mi se. Zapravo, prasne u smijeh govoreći da aludira na Tesline pokuse s bežičnim prijenosom električne energije. Shvatim na što cilja pa joj odgovaram istom mjerom: „Joj pa ti ne znaš… On je to dovršio. Samo su sve zataškali.“

Pričamo tako o Tesli još neko vrijeme i uhvatimo se da o njemu znam vrlo malo. Znamo neke osnovne stvari vezane za izmjeničnu struju, sukobe s Edisonom, sudske tužbe oko patentnih prava vezane za izum telegrafa, ali ništa više od toga. Znamo i „narodne priče“ o prijenosu energije na daljinu i nešto malo o bežičnom upravljanju brodića i to je od prilike to. Posramljeno se okrećem prema svojem kompjutoru, a vrag mi ne da mira pa otvaram google i odlazim malo kopati po Teslinim patentima. Krajičkom oka hvatam ekran kolegice koja radi istu stvar, samo ona istražuje njegovu biografiju.

„Vidi, zaista je radio na prijenosu električne energije u kojem bi umjesto električnih kablova koristio ionizirani zrak kao vodič.“ – govori ona ne skidajući pogled s ekrana.

„Da, da. Naletio sam na to. Ali to mu nikada nije uspjelo.“ – odgovaram.

„Kako ne, pa uspio je pogasiti svu živu rasvjetu u gradiću tridesetak kilometara od mjesta na kojem je eksperimentirao. Kažu da im se trafostanica zapalila i sve instalacije izgorjele.“ – govori ona susprežući smijeh.

„Draga moja, želiš li zaista tako dobivati struju? Da svaki put kad ti isporuče jedno pet kilovata moraš angažirati lokalne vatrogasce?“ – prasnemo u smijeh i nastavljamo kopati.

Stvarno, Nikola Tesla je sudeći po njegovim pismima i drugim kasnije objavljenim pisanim dokumentima imao razrađenu ideju o prijenosu električne energije na daljinu. Postoji dokumentacija koja potvrđuje gradnju laboratorija s 45 metara visokim tornjem koji je trebao služiti kao antena za odašiljanje električne energije ali čini se da taj eksperiment nikada nije uspio, ako izuzmemo slučaj sa zapaljenom trafostanicom u obližnjem gradiću. Kažu da nije bio omiljen među mještanima tog gradića. Iskreno, što bi vi mislili o čovjeku koji je po cijele dane zatvorenom u svom laboratoriju iz kojega povremeno frcaju desetak metara velike munje? Da… Tako nekako.

Ostaje nejasno je li ovaj projekt ikada uspio dovršiti. Naime, nakon njegove smrti poslanici američke vlade upadaju u njegovu hotelsku sobu i plijene sve što se u njoj nalazilo. Službeno objašnjenje koje je dano kaže da su materijali zaplijenjeni kako bi ostali sačuvani od potencijalne krađe do utvrđivanja nasljednika. Kada se Srpska vlada konačno dokopala spornih materijala ustanovili su da su isti detaljno pregledanim ali i da neke stranice Teslinih nacrta nedostaju. Ne, nisu nedostajali oni koji se odnose na tornjeve za slanje i primanje besplatne energije što je navodno bila Teslina najveća želja. Nedostajali su papiri koji su skrivali puno mračnije tajne… I puno opasnije.

„E, kaže ovdje neki tamo lijevi da je Tesla kao radio na laserima. I da je imao neko oružje koje je moglo obarati avione. ‘Zraka smrti’ ju je zvao.“ – kolegica se sva uživjela. Zagrizla je baš ono pravo.

„Tesla i laseri? Ta mi je nova.“ – otvaram ja novi prozor i krećem guglati zraku smrti.

Nešto mi to u početku zasmrdi jer koliko me sjećanje služi taj se veliki izumitelj uvijek izjašnjavao kao pacifist. Nije vjerovao u ratove i znao je reći da će ljudska vrsta napraviti sljedeći korak tek kada ratovi postanu nepotrebni. Međutim, izgleda da prava slika i nije baš takva. U jednom svojem pismu Tesla govori upravo o ratovima i naoružanju. Pritom se isto zalaže za mir u svijetu, ali na nešto drugačiji način. Ističe da će ratova nestati tek kada svaka država na planeti bude sposobna obraniti se od potencijalnih napadača. Dakle, oružje ipak treba razvijati… Barem po njemu. Tako polako dolazimo i do njegove čuvene „zrake smrti“.

Riječ je zapravo o topu koji bi trebao ispucavati ionizirane čestice žive ili volframa. Dakle, nije riječ o laseru, ali za laike to ionako nije bitno. Dovoljno je slično. Kao i u slučaju tornja koji prenosi energiju zrakom, tako i za ovu mašineriju postoje deseci skica, gotovi nacrti i poneki precizni model samog uređaja. Izgleda da je sve ipak ostalo samo na razini ideje jer nitko nije htio financirati ovo istraživanje. Prvo su ga odbili Nijemci, a zatim i Amerikanci. Priča postaje zanimljiva tek nakon njegove smrti i već spomenutog stavljanja državnog pečata na Teslinu imovinu. Šuška se da je oformljeno nekoliko laboratorija pod direktnom kontrolom američke vlade koji su za zadatak imali reproducirati i razviti „zraku smrti“ prema originalnim nacrtima. Službeno, svi su pokušaji imali nešto zajedničko – bili su potpuni fijasko. Priča dalje kaže da je i Sovjetski savez pokušavao nešto slično, kada su jednom došli u posjed tih istih dokumenata. Koliko su bili uspješni nitko ne zna.

Ima onih zajedljivih koji kažu da su ove ideje Tesli pale na pamet u poznim godinama, kada mu je um već bio pomalo pomračen. Možda u tome i ima nešto jer nije tajna da je Nikola s godinama sve više naginjao ka ezoteriji i istočnjačkim vjerovanjima. Ideja da sve na ovome svijetu vibrira nekom određenom frekvencijom bila je i osnovna premisa u teoriji prenošenja energije bez upotrebe metalnih kablova.

Je li taj čuveni prijenos ipak uspio nitko sa sigurnošću ne može tvrditi. Ono što zasigurno znamo jest da bez ovog velikog čovjeka ne bi bilo telekomunikacije, ne bi bilo izmjenične struje. Ne bi bilo svijeta kakvog poznajemo, u kojem živimo.

Što je istina a što tek neosnovana teorija pokazat će vrijeme. Do tada nam ostaju teorije, nagađanja, činjenice i zavjere. Za mene samo razbibriga, za neke druge opsesija.

„Pasmater Alene, već je deset sati. Sad će mi uzorci doći.“ – reče kolegica, pokupi kutu i nestane iz sobe.

Ja otpijem posljednji gutljaj kave, isto uzmem kutu i zaključam ured. Dosta je bilo nagađanja. Treba danas nešto i napraviti.

Alen Bjelopetrović Dax

Komentari

Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete