život nakon smrti

Mislim da nema čovjeka na ovom svijetu, a da nekada nije razmišljao o tome šta će se desiti s njim nakon njegove smrti. Da li postoji život nakon smrti? Da li ćemo se nakon smrti ponovo roditi kao drugi čovjek u nekoj drugoj državi i nekoj drugoj porodici? Ili ćemo jednostavno otići u pakao ili raj, a možda i ono između, čistilište? Takođe, smatram da ne postoji osoba kojoj je neko blizak umro, a da se nije zapitala da li ćemo se opet negdje… nekada sresti… da li ćemo se prepoznati, da li ćeš mi i tamo biti sin, a ja tvoja majka, da li ćemo i tamo biti brat i sestra, muž i žena?

Napisano je mnogo knjiga o ovome, ispisano mnogo teza i definicija, a najzanimljivije je da o tome moramo pisati i raspravljati iako još uvijek nismo umrli i nismo prešli na ‘onu tamo stranu’, a ipak o tome moramo pisati. Mnogo je teško, ali može se još malo proširiti ono što su mnogi o tome rekli i napisali.

Moj lični stav je da život nakon smrti postoji. Kada nastupi smrt i duša se odvoji od tijela ona nastavlja svoj put i svoj život. Tamo gdje će ona otići zavisi od toga kako smo i na koji način živjeli. Da li smo bili dobri, činili dobra djela, nismo imali mržnju, nismo ubili, klevetali, živjeli raspusno ili pak sve obrnuto. Kada se rađamo, mi se rađamo za život, ali i za smrt. Kada odrastamo, odrastamo za život, ali istovremeno i za smrt. Dok živimo, mi istovremeno i umiremo. Svakim danom života se približavamo smrti, iako je ona vjerovatno mnogo dalje od nas nego što mislimo. Barem se nadamo.

Što iza sebe imamo više godina, to ih manje imamo pred sobom. To su okrutne činjenice, stvarnost kojoj ne možemo uzmaći. Mi se od najranije mladosti ponašamo kao da idemo u susret životu, iako ustvari, svakim novim danom imamo manje života pred sobom. Ja toga ne mogu biti svjesna. Svjesna samo mogu biti života, i to svog života. Smrti, odnosno nečega što nije opipljivo i živo u meni zaista ne mogu biti svjesna. Ne, smrti ne možemo biti svjesni, ali moramo biti svjesni da postoji. Kako? Gledajući kako drugi oko nas umiru i nestaju sa lica zemlje.

Ljudi se, barem neki, plaše smrti. Izbjegavaju o njoj pričati, ići na sahrane, jer smatraju da će ih tako ona zaobići. Tako je u svoje vrijeme radio i njemački pjesnik Goethe, ali smrt ga ipak nije zaobišla. Svi mi znamo da ćemo umrijeti, ali ne vjerujemo u to.

Ne možemo sa sigurnošću znati da li smrću dobijamo novi život ili se život i mi gasimo kada nas zatrpa zemlja. Ne preostaje nam ništa drugo nego nadati se, vjerovati u Boga i ono što nam je rekao da je ovaj život samo priprema za onaj vječni. Do tada možemo slušati i čitati o onima koji su doživjeli kliničku smrt i ‘već bili mrtvi’, da nam kažu kako su doživljavali umiranje i da li su išli iz smrti u smrt.

Kada se pojavila knjiga Life after life/Život poslije života koju je napisao američki doktor Raymond A. Moody (1975), znatno se povećalo zanimanje o životu nakon smrti. Moody opisuje 150 primjera takvih doživljaja, odnosno to pričaju osobe koje su bile klinički mrtve.

Šta ljudi koji su bili ‘klinički mrtvi’ pričaju o sebi, šta su doživljavali u umiranju? Svi oni imaju nešto zajedničko kroz šta su svi prolazili. Kad čovjek umire, on čuje kako doktor nad njim konstatuje smrt. Zatim se čuje neki šum, i ima osjećaj da se kreće mračnim hodnikom, odjednom se stvori sa druge strane tijela te gleda na svoje tijelo iz daljine. Vrlo brzo mu se u tom stanju pridruže ostala bića, pozdravljaju ga i bodre. Ugleda pred sobom duhove ranije umrlih srodnika i poznanika. Ukaže mu se jedno sjajno i blještavo biće, puno srdačnosti i miline.

Šta mi znamo o ‘kliničkoj smrti’? Znamo da se prava smrt nije desila. Kada nastupi smrt, nestane život koji se nikada više ne vraća. Život i smrt su nespojivi. Gdje je život, tamo nema smrti i obrnuto. Ako nema života nakon smrti postavimo sebi pitanje: Zašto molimo za naše umrle i palimo svijeće, prikazujemo svete mise i molitve?

Zašto praznujemo Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan? Crkva slavi Sve svete, a ne Dan mrtvih. Želimo li znati potpunu istinu o onome šta će se desiti nakon smrti, moramo se uputiti jedinom učitelju života, a to je Isus. On nas jedini može o tome obavijestiti, jer je on tamo bio i jer je on Bog. Kao što nam informacije o Grenlandu mogu dati samo oni koji su tu i bili.

Znači, postoje ta neka saznanja koja možemo dobiti naučnim putem, a postoje i druga koja se mogu dobiti povjerenjem u one koji nam ih donose. Drugim riječima, vjerom. Isus govori da poslije smrti postoje tri mogućnosti: nebo, pakao, čistilište. On desnom razbojniku koji se pokajao za svoje grijehe, kaže da će još taj dan biti s njim u raju. Zatim upozorava svoje učenike da je važno pomiriti se s ljudima još dok smo u životu.

Pisati o raju u ovome tekstu neću, ali ću reći koju riječ o paklu, jer smatram da što više znamo o njemu više ćemo se boriti da u njega ne odemo.

U svim vremenima, pakao je bio osporavan, zbunjivao je i vjernike i teologe. I u svim vremenima opstajala je njegova strašna plamena slika, tako su ga i slikali slikari kroz istoriju. U Evanđeljima se nalazi petnaest različitih aluzija na pakao, jedne su direktne, a druge u obliku parabola. Nebo je za one koji čine dobro; pakao, za one koje čine zlo. “Ako te i tvoje oko navodi na grijeh, iskopaj ga! Bolje ti je sa jednim okom ući u Kraljevstvo Božije, nego da budeš sa dva oka bačen u pakao.”

Mnogi sveti su imali vizije pakla o kojima su govorili u svojim životopisima, a sve je to spojio u svoju knjigu Miro Glavurtić koju je nazvao “Pakao”. U njoj možemo naći viziju pakla, kažu da im se ulaz u pakao čini mnogo tijesnim, uskim i mračnim. Dno je bilo blatnjavo, prljavo i puno otrovnih gmazova. Što se tiče muka koje su tamo trpjeli, kaže da ih je teško riječima opisati, to je nemoguće shvatiti. Prvo se u duši osjeti vatra, tijelo trpi nepodnošljive bolove i ti bolovi su bili beskonačni i neprekidni. Duša trpi tjeskobu i raspada se u dijelove. U tome prostoru je nemoguće sjesti i leći, nedostaje prostora, okolo se nalaze stijene, nema svjetlosti nego je sve tama. Vide se ostale duše koje urliču od nesnosnog bola i smrada…

Bilo kako bilo, mi samo možemo nagađati šta će nam se desiti poslije smrti. Jedna skupina ljudi vjeruje da je ovaj život jedini koji ćemo proživjeti i to je to. Kraj. Oni ne vjeruju u život poslije života, ne vjeruju u pakao i raj. Druga skupina ljudi vjeruje da život poslije smrti postoji, ali nisu sigurni kakav je.

Treća skupina živi ovaj život kao pripremu za onaj vječni, izbjegava grijehove i teži ka Kraljevstvu Božijem. Svako će vjerovati u ono šta mu više odgovara. Ja vjerujem da ćemo se ipak gore u nebu svi sresti i nastaviti ono što smo započeli na zemlji, jer ako nije tako, čemu onda ovaj život, koja mu je svrha, zašto onda neko umre mlad, a neko star?

Mnogo je pitanja, a odgovore ćemo sami dobiti kada nam se desi taj prelazak iz života u smrt ili u život. Važno je da u životnoj fazi u kojoj se sada svi nalazimo, postignemo složnost duše i tijela. Važno je da budemo svjesni gdje smo, šta ispred nas stoji, da u svakom trenu budemo spremni poći. A najvažnije je znati da će naša smrt biti samo prolazak i da rastanak s ljudima nikad nije konačan. Opet ćemo se vidjeti tamo gdje ćemo imati svoj dom, slobodu i mir zauvijek. Važno je ne bojati se, jer život nije prošao, on tek dolazi. Naša budućnost je samo koračanje u susret nagradi. Tamo nas čekaju svi oni za koje smo mislili da su nas zauvijek ostavili. A oni su samo prije nas stigli na cilj i čekaju nas. Život je, dakle, ipak nešto više od onoga što vidimo.

Marijana Paravac

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari