Prošla je kraj mene nonšalantno, kao da se ne znamo. Vani ciča zima, a ona u haljinici do iznad koljena, golog vrata, ispeglane kose i u vrtoglavim štiklama od koji se na očigled vidi da je boli kičma. Ali nema veze, ona je našla svoju drugu mladost, a ja gledala u nju zbunjena od šoka. Možda mi je netko trebao reći da zatvorim usta. – Zvuči poznato? Tako otprilike izgleda kriza srednjih godina…

Smatram da ljudi trebaju stariti dostojanstveno. Uživati u svojim dvadesetim, tridesetim, četrdesetim… nastavite niz. Trebaju upijati iskustvo koje im te godine donose, zrelost, sigurnost i šarm pokoje sjede. Trebaju se sjećati mladosti s osmijehom i nagrađivati mladost oko sebe podrškom i savjetom, a ne osudom, jer svatko je od nas prvo puzao a tek onda hodao. Ne smijemo se ni rugati starosti, jer svi ćemo ako Bog da, u nju doći.

Ali ima mnogo ljudi koji se bore sami sa sobom. Ne vole ni prve sijede ni križobolju za lošeg vremena. Ne vole posao koji rade, kvart u kojem žive, muža, ženu, djecu a ni kućnog mezimca i mrko frču na mladost koja kraj njih prolazi.

Ah ta današnja mladež…“ – rečenica je koja se često može čuti. Kao da oni nisu nikad bili mladi. Kao da su se rodili s tih 40 i kusur godina i s tolikim iskustvom. Kao da nikad nisu tulumarili, obrijali glavu, pušili iz protesta i pobjegli od kuće, barem na jedno popodne tek toliko da pošteno nanerviraju svoje starce.

I napili se samo zato što su mogli i nisu znali za sutra. Nisu marili jer bili su mladi. A mladost ne razmišlja mnogo o starosti. I ne treba.

Vidjet ćeš kad dođeš u moje godine!“ – zvuči tako zlokobno kao da je smak svijeta aman taman pred vratima. Ali ja sad ulazim u godine u kojima je bila moja mama kad je prvi put izgovorila tu rečenicu, a ja bila dovoljno stara da upamtim.

I ne osjećam se tako. Stara u 33 godini? Koješta. Osjećam se poprilično dobro, bez one svoje balave naivnosti i prevelike, nerealne sanjivosti koja me morila pa skoro do kasnih dvadesetih. Izgledam dobro, razmišljam svojom glavom, gradim svoj put i obožavam ljude mlađe od sebe. Uvijek donesu neku vedrinu u moje dane. Ne osjećam ljubomoru prema mladim djevojkama koje jedva da su izašle iz tenejđerskih dana, jer su kao mlado cvijeće okupano jutarnjom rosom i tek moraju proći stvari koje ja ne bih više ponavljala.

Iskrena sam, ne bih.

Ne bih nazad u godine nesigurnosti, prekrivene željom za dokazivanjem i činjenicom da moram mamu žicati deset kuna za kavu. Ne bih u vrijeme kad o muškarcima nisam znala ništa i kad me bilo lako smotati i prevariti. Ne bih u vrijeme kada nisam razumjela ljude i koliko mogu biti proračunati i zli. Ne bih, jer je jednom bilo dosta. A mladosti imam dovoljno u sebi da napravim sve što želim. I dovoljno ljepote da se s nikim više ne moram uspoređivati. I nikome dokazivati.

No u godinama sam kad znam da je život učenje. Cjeloživotno. Da ima starijih, iskusnijih, mudrijih, ali i onih kojima je starost izgovor za bezobrazluk. Shvaćam da ima mnogo mlađih i talentiranijih od mene i neka ih ima, oni će meni pomoći svojom svježinom i idejama, ja ću njima iskustvom i kontaktima. Tako to ide, tako bi trebalo ići.

Ali toliko je zrelih a nezrelih ljudi oko nas.

Ogorčenih, isfrustriranih i nerealnih. Onih koji u tim svojim srednjim godinama još uvijek nisu realizirani, koji se još uvijek traže pa onda misle da im netko nešto duguje i svaki im je nastup bahat. Onih koji doslovno dođu u krizu, pa nađu ljubavnicu ili dignu basnoslovan kredit i kupe Lamborghini ili neku drugu skupu i nabrijanu pilu. Počnu furati obleku koja im niti stoji niti je prigodna i ponašaju se neodgovorno, raskalašeno i balavo. I to toliko balavo da su oni klinci kojima su se do jučer rugali, za njih premija.

Sve oko sebe doživljavaju kao prijetnju. Na poslu mlađe kolege doživljavaju kao opasnost, iako je realno vrlo vjerojatno ni nema, jer šef itekako cijeni iskustvo zbog kojeg je nekog postavio na danu poziciju.

Kod muškaraca crveni Ferrari ili Audi, kod žena odjednom velika potreba za slobodom i emancipacijom, za traženjem i dobrim izgledom, pa otud i izleti pod nož i davanje enormnih iznosa za estetske operacije koje im uopće nisu potrebne. Flertanje s mlađima preko Facebooka, a s druge strane generaliziranje o lošoj mladeži. Pljuvanje društva, susjeda, posla i poslodavca dok se sanja o napuštanju istog, iako se zna da bi bez toga bankrotirali u manje od mjesec dana i da su kreditno zaduženi do groba. Ponovni izlasci i „otkrivanje sebe i svoje druge mladosti“, skupljanje slenga i pokušaj druženja s frendicama svoje kćeri teenejđerice, a sve s ciljem da budu „cool & fancy“ i nadasve u trendu.

Uz sve to pojavljuje se i skeniranje ljudi jednake dobi pa se onda bacaju glupi komentari poput – „Dobro izgleda za svoje godine.“ Uz to se život počinje dijeliti na „ono prije“ i „ovo sad“, dok se istovremeno užasava godina koje dolaze i sijede broje kao mahnite pa čak i pincetom čupaju s glave.

Ubrojimo li u to i hormonalne promjene kod žena, imamo recept za katastrofu. Osobu s kojom je nepodnošljivo živjeti, raditi i koegzistirati.

Mnogi će reći da generaliziram ili će opet mahnuti rukom i pomisliti ono zlokobno „Doći ćeš i ti mala u naše godine.“ Ali ja samo na glas govorim što misle oni mlađi i stariji od vas.

Mlađi okreću očima a stariji pomisle – Been there, done that, mog’o sam stvarno i bez toga. Uštedio bih si para i poštedio se sramote.

Ali to ćete znati za desetak, petnaestak godina od sad. Taman kad ću ja u vaše godine, puna elana, jer znam da sam za mirnu budućnost i svoju vlastitu sreću odgovorna svakog dana. A godine? Godine su samo broj. Važno je jedino, kako ih nosimo.

M. Klasiček

Komentari