Da nam je neko prije nekoliko godina pomenuo paralelne svjetove, vjerujem da bi se kao biljka iščupali sve sa korijenjem i dali petama vjetra, bježeći glavom bez obzira. Mnogi filmovi 20-og vijeka su obrađivali suptilnije ili direktnije paralelne svjetove, tako da ova tema nije nikome nepoznanica.

Neko će reći ma to samo tlapnje life couch-a koji su ovu temu učinili popularnom. Gledajte, možemo mi da sudimo o njima, kako hoćemo, kao i o njihovom načinu zarađivanja novca, ali svejedno treba priznati, da pojedini jako dobro interpretiraju znanje o kojem nauka priča(ćuti). Uostalom, šta nas tu tangira? Da li to što je nemoguće da postoje paralelni svjetovi, ili je to samo strah od nepoznatoga, a možda je to najluđi strah – mogućnost da je priča o paralelnim svjetovima istinita? Ono  što je vjerovatno većini zanimljivo je putovanje kroz paralelne svjetove (u nastavku ću koristiti termin paralelne realnosti). Gdje je portal, koji će nas prebaciti sa jednog mjesta na drugo? Neki tvrde da crna rupa ustvari služi kao portal.

Paralelne realnosti (svjetovi, dimenzije, životi) podrazumijevaju da realnost, koju živimo nije jedina „stvarna“, već da postoje i alternativne realnosti u kojima mi takođe postojimo, ali postoje i realnosti u kojima nismo ljudska bića, već neki drugi vid materije. Ideja je sljedeća da sve realnosti postoje istovremeno, samo su podešene na različite frekvencije. U djeliću sekunde promjenom frekvencije selimo se u drugu realnost. Koliko to ludo zvuči, ali istovremeno i genijalno, morate priznati?! Koliko nam to daje mogućnosti?!

Ali kad uopšte dolazi do cijepanja realnosti?

Kad donosimo odluke. Jedna realnost živi jedan set događaja, druga realnost živi potpuno drugačiji set događaja.

Uostalom, nema razloga za strah, ako su sve to tlapnje, zar ne? Sjećam se reakcije moje rodice, kad je prvi put čula za pomen paralelnih realnosti, još kad je pročitani primjer zorno opisao situaciju koju je ona željela izbjeći po svaku cijenu, poklopila je laptop, skinula cvike, ustala da natoči vino i zapalila još jednu cigaretu. (Zanimljivo je da će ovaj tekst biti objavljen dan prije njenog rođendana.)

Meni je inače ova ideja jako draga, a pošto volim istraživati novo i nepoznato, skakutah u mjestu, dok čitah i slušah materijal na ovu temu.

Tako da bih vas sad povela na putovanje kroz paralelne realnosti, 😉 istovremeno klackajući se između naučnih teza i iskustava, za koje ljudi tvrde da su im se desili.

Družićemo se sa Teorijom struna, umnom igrom Schrödingerove cica-mace, da li je elektron čestica ili val. Ne plašite se, nije strašno! 😉

Teorija struna (od milošte prozvana Teorija svega) je pokušaj da se objedini teorija relativnosti i kvantna mehanika. Ako ste se upitali: „Ha? O čemu ona to priča?“ Ko je gledao seriju „The Big Bang Theory“, prva asocijacija je naravno Sheldon. 😀 Ukratko poenta je objediniti fiziku velikog i fiziku malog, ali da bi nam to pošlo za rukom naučnici tvrde, da je potrebno postojanje minimalno 11 dimenzija (neki čak 26 dimenzija). A mi poznajemo svega tri (prostorne) i pokušavamo da spoznamo četvrtu – vrijeme.

Inače, za vrijeme tvrde da je iluzija, jer sve postoji istovremeno. Vjerovatno će vam pasti na pamet ideja, koja je i meni. „Čekaj, pa kako onda starimo?“  Heh, ali ne lezi vraže i za to postoji rješenje. NE DEŠAVA se sve u isto vrijeme, već sve POSTOJI u isto vrijeme. Sad vas tek zbunih. Evo primjer. Zamislite na tren da se nalazite u Atini i kod vas je trenutno 8h, pozivate rođaka koji živi u Pekingu i kod njega je 14h. Kako obavljate razgovor? Da li nakon što izgovorite rečenicu čekate šest sati, da vam odgovori ili postojite istovremeno i obavljate normalan telefonski razgovor? I onda dolazimo do jedne šašave opaske, da smo mi ljudi najblesavije jedinke u Svemiru, koje su odlučile da mjere nešto što ne postoji. Jedini trenutak koji postoji je sada, ostalo je mentalna gimnastika.

Postoji jedan primjer, koji je sjajno objasnio paralelne realnosti. Gledanje televizije. Dok vi gledate alpsko skijanje i navijate, na drugom kanalu Pink Panter se bori sa vranama, koje mu kradu kukuruz, on ne čeka da vaš/a skijaš/ica dođi do cilja, a na trećem kanalu je akcioni triler. Svi kanali postoje istovremeno, a mi odlučujemo uz pomoć daljinskog upravljača od milja nazvanog „kućno žezlo moći“, šta ćemo gledati i čemu ćemo se radovati.

Pitate se, kako mi ne uočavamo promjene u svojoj realnosti, koje bi nam ovo dokazale. Tvrdnja je sljedeća, da su promjene i prelasci iz paralelnih realnosti neznatni, te ih mi ne uočavamo lako. Tek kad se nešto krupno promjeni, zapitamo se „WTF?“ Tako na primjer, jedno jutro ljudi izađu ispred studentskog doma i zateknu gradilište, sljedećeg dana gradilišta nema; drvo jedan dan postoji, naredni dan ga nema; slučaj kad se neko može zakleti da nas je vidio (ne učinilo se) na nekom mjestu, a mi smo sve vrijeme bili negdje drugo; žena koja je svjedočila saobraćajnoj nesreći dok je džogirala, a kad se vratila kući upalila TV ta nesreća nije nigdje zabilježena; kuće i hoteli u kojima ljudi prenoće, pa ih više ne mogu pronaći; ožiljci koji nestaju; ozdravljenje od neizlječivih bolesti…

Mada vjerujem da će svima biti najzanimljiviji primjer, kad nešto tražimo, pa ne možemo naći. A znamo 100% da smo ostavili na tom mjestu i nakon 10 minuta ili nešto više vremena, mi ili neko drugi dođe i kaže: „Pa evo, tu je!“ Isprobah nešto kod vraćanja predmeta koji nestanu, što čuh i uvijek pali. „Ljudi, vratite mi, trebam to sad.“ I kroz nekoliko sekundi je tu.

Haj’mo se još malo zanimati naukom i pozabaviti idejom „da li je elektron čestica ili val“. Urađen je eksperiment i bezbrojno puta ponovljen. Stavljen je top koji „ispaljuje“ elektrone, a na putu mu stoji prepreka sa dva proreza, iza nje se nalazi nešto poput projekcijskog platna, kako bi se utvrdilo, kuda je elektron prošao. Naučnici su očekivali da će elektroni samo proći kroz proreze i napraviti isti otisak na platnu, no kad su pogledali platno utvrdili su da elektroni nisu samo prošli kroz proreze, već da su se međusobno sudarili i na platnu umjesto dvije pruge stoji nekoliko pruga. Nakon toga su “ispaljivali” jedan po jedan elektron i dobijali isti rezultat. To ih je zabezeknulo, jer se nema sa čim sudariti i proizvesti efekat iza. Zatim su stavili kameru da utvrde, kuda elektron prođe i tad su vidjeli da jedan elektron „prolazi“ kroz oba prolaza. Što je još luđe! Kako je moguće da postoji istovremeno na oba mjesta? Došli su do sljedećeg zaključka. „Kad elektron posmatraš onda se ponaša kao česica, a kad ga ne posmatraš onda je val.“ Šta to nama govori? Da se elektron nalazi na više mjesta istovremeno, da ga tek svijest posmatrača fiksira na jedno mjesto. Mi gradimo svoju realnost stavljajući fokus na određeni niz događaja.

Ovo je naučnike sludilo, jer zvuči suludo i neobjašnjivo, posebno Schrödingera, te je osmislio sljedeći mentalni eksperiment, koji je više nastao kao pokušaj da se dokaže da je ovo ludost. Gore pomenuta Schrödingerova cica-maca… zamislimo da u kutiju stavimo mačku i aparaturu nuklearnog jezgra sa spremnikom otrovnog plina, te tajmer podešen na neko vrijeme. Pri tome mačka ne može uticati na uređaj, ako se jezgra raspadne aktiviraće se uređaj, te otvoriti posudu sa plinom, koji će ubiti mačku. Dok ne otvorimo kutiju mačka je istovremeno i živa i mrtva, jer ne znamo šta se desilo unutra, odnosno ima kvantnu superpoziciju.  Tek kad otvorimo kutiju, natjeramo realnost da se odluči, da li je mačka živa ili mrtva.

U najmanju ruku, kao da ste u filmu. 😀 Ili ako se zapitamo gdje su nestale drevne civilizacije, jesu li evoluirale i preselile se u drugu realnost, šta je sa Bermudskim trouglom i drugim neobjašnjivim nestancima. Dođemo do zaključka, da je opasno se igrati i cjenkati sa paralelnim realnostima i portalima, zato što gledamo unazad. Ako stavimo fokus unaprijed možda nešto od ovoga možemo mudro iskoristiti. 😉

To nas tjera na pitanje, može li se energijom manipulisati i da li smo u stanju da kreiramo realnost u kojoj zbilja živimo sve ono što želimo. Ako je sve ovo ludost, otkuda onda ideja ljudima za neke filmove, otkuda saznanja?

Bojana Knežević

Komentari