Svi se mi sjećamo legendarnog gostovanja Stjepana Spajića Rođe i Ljube Ćesića Rojsa kod Petra Vlahova. Na pitanje „Što vi mislite o metroseksualcima“, pokojni Rođo dao je odgovor za sve vremena. „Šta je to rođo moj? To oni šta ga imaju od metra?“  Taj isti odgovor dalo bi vas devet od deset ljudi. Naravno, ne u ovom stilu, ali istina je da jako puno ljudi ne zna što su to metroseksualci.

Naime, metroseksualci su muškarci koji brinu o svom izgledu. Farbaju kosu, idu na pedikuru i manikuru, posjećuju beauty salone i raznorazna čuda koja uglavnom posjećuju žene. To su ljudi koji kupuju markiranu robu, brinu o svakom selfiju, uvijek imaju svoj češalj u džepu i poprilično u tom pogledu izgledaju kao žene. Takav stil života prolazi u Americi i modernim europskim zemljama. Doduše, sve što je nenormalno iza Triglava je tamo potpuno normalno. Vidite ih posvuda. Muškarci srednjih godina koji kupuju farbu za kosu, pričaju koju kremu koriste i slične stvari. Tu vrstu ljudi viđamo i u centru Zagreba. Sve to odiše nekom kulturom, zanosom zapadne kulture.

A onda se vratite u dobru, staru surovu realnost Balkana. Bradati, nepočešljani, smrdljivi, do lakta masni grmolji od dva metra u radnim odijelima. Godina oko pedesetak. Zadnji put bio kod frizera kad mu je umro susjed Rajko, a parfem nije stavio od vjenčanja. Ne zna što su metroseksualci, a kad vidi čovjeka kako nosi ženskastu torbicu i farba kosu, oči mu se rotiraju unazad i bježi od njega kao od crnog đavla. Često ga poveže sa homoseksualcima i ukoliko dođe do približavanja u njegov životni prostor, vjerojatno bi ga nalupao lopatom ili što mu je već prvo pri ruci.

Zašto pojam metroseksualac nije prihvaćen na ovim prostorima ? Pa vjerojatno iz razloga što velika većina ljudi misli da muškarac koji brine o svom izgledu automatski mora biti i homoseksualac.

Teško je spojiti tako nešto u ruralnu suštinu prosječnog muškarca Balkana. Makar, u posljednje vrijeme metroseksualnost dobiva na zaletu. Naime, dolazim ja nedavno u dućan jedne poznate marke. Normalno, slučajno sam unutra zalutao i uđem na muški odjel. Pa da te Bog sačuva što sve nećeš vidjeti tamo. Ženske boje na policama, pripijene roze majičice i sav ostali modni izričaj koji sam prije viđao na ženama. Gledam današnje klince, gledam njihove frizure koje toliko različite od onih koje su se nosile u moje vrijeme odrastanja na istočnim obroncima zagrebačkog grada.

Stvarno ne razumijem taj pojam. Iskreno. Lijepo je biti sređen, ali zamisliti muškarca kako ide na pedikuru jer ‘nokti su mu ispucali’ meni je nemoguće objasniti. Ja sam jedan jako staromodni frajer koje na sebe nikada ne bi obukao neke boje i koji nikada, ali ni pod teškim mukama dao u plavo ofarbati ovu hercegovačku crnu grivu. Ali očito je metroseksualnost dobila krila, i sve više je muškaraca koji žele operirati nos ili nositi rozo jer je to ‘in’.

Ali ako već želimo jedan pravi primjer metroseksualnosti, moramo se vratiti u prošlost. Naime, nekad davno na zemlji su hodali – muškarci. Visoki, crni, odlučni. Njihov predvodnik bio je Al Pacino, ili Michael Corleone u triologiji Kum. Besprijekorno zalizani talijanski pastuh, uvijek u modnoj kombinaciji gospodina i biznismena. Oštrog pogleda i fascinantno – uvijek obrijan. Pa ona kultna scena kada se Mary pozdravlja s djecom, a on stane na vrata. Smeđe-žuta boja kaputa, crven džemper, šal. Ma pokrijte se Davidi Beckhami i svi ostali modni izričaji. Takvih muškaraca više nema danas. Nema više kaputa, cipela i stare škole. Preuzimaju nas majice na V izrez i zlatne tenisice. Ne znam što se događa braćo, ali ako vas ima još koji razmišljate kao ja, znajte da sam uz vas. Živjeti će muškarci sve dok je u nama Michael Corleone.

Nikola Vranjković

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari