Oni dani u mjesecu teški su sami po sebi, još kad nam pod utjecaj hormona padne i raspoloženje, a okolina se na nas obruši kao jastreb na kokoš, počneš se pitati – kog sam se jarca rodila k’o žena?

Nema časopisa i portala gdje ne iskače na dnevnoj bazi članak o tome kako je quote: “Divno biti žena”. I jest, divno je, u prosjeku 15 dana u mjesecu. Onu ostalu polovicu boriš se s PMS-om, tim danima i oporavkom pa pripremom za cijeli proces ispočetka.

Ne znam zašto bih morala tvrditi da je super biti žena, samo zato što sam žena? 99,9% vremena to je užasan osjećaj. Muči te PMS, hormonske oscilacije, predrasude društva i pitanja poput: ide li ova majica uz ove hlače? Muče te računi i depilacija tamo dolje, koju ne voliš ali odradiš jer si želiš bit normalna i održavat higijenu.

Muči te kosa, muče te nokti, muče te frendice, kolegice i okolni tračeri. Muči te i tvoja mama, jer čuje kako joj preko telefona okrećeš očima na svaku njenu pametnu koja počinje s: “U moje vrijeme…”

Muče te frajeri, sadašnji, budući a ako imaš peh, i oni koji su davna prošlost (ili bi trebali biti). Muči te što nemaš para. Muči te što ti treba para. Muči te što kasni plaća. Muči te što je premala plaća. Muči te što ćeš kuhati, a kad skuhaš zašto nitko neće jesti. Muči te i ekologija, nerviraš se i oko politike, nerviraš i oko muža/dečka/ljubavnika, a ako imaš i djecu – nerviraš se što uopće postojiš.

Ne, nije lijepo biti žena svaki dan. Nije to ni neko bogom dano čudo, a ni pravo da ti svijet bude ružičast. Ponekad je to istinski zajeb i često se osjećamo usrano. I to je okej. Imamo pravo reći da nam je svega dosta, da PMS nije dežurni krivac što smo ljute i nije fer da nas se zbog njega konstantno napada. Imamo pravo reći da smo umorne, da nam se ne da uvijek bit sređene i namaljane i upakirane ko bombon u celofan. Ne da nam se. Ali društvo to od nas očekuje.

Očekuje da smo uvijek vedre, nasmijane, skockane, uređene i fit. Očekuje da smo pune elana, inspiracije, razumijevanja i nježnosti, ali opet i lavlje odlučnosti, samo zato što smo žene pa nam se to podrazumijeva.

E pa ne! Ne podrazumijeva se. 

Ima dana kad mi se ne diše, a kamoli lakiraju nokti i kuha ručak. Živo mi se da prostite je** što se dešava s državom i porezima i koliko je ljudi iselilo jer taj dan jedva nosim svoju glavu na ramenima. Da ne moram, ni iz kreveta ne bih ustala. I ne, nije to depresija, to je život.

Kao žena nisam dužna imati razumijevanja za sve i svakog! Za suradnike koji se ne drže dogovora, za roditelje koji kvocaju o “svom vremenu”, za kretene koji se laktare u tramvaju, mame čiji klinci vrište usred nečije promocije knjige i bakice koje dolaze u čoporu u poštu/dućan/banku/doktoru pa se guraju i uvijek očekuju da se njih 12 propusti preko reda jer eto one su stare, a ja moram imati razumijevanja.

Ne moram. To je moja dobra volja da ne opsujem kretenu u tramvaju, ne operem mamu koja si ne zna dijete ulovit ni za glavu ni za rep, propustim tucet baba ispred sebe u redu kod ginekologa, iako će one tu bit i sutra.

Samo dobra volja i ništa više.

A kad opravdano popizdim, najžešći su mi komentari – ajme kakav rječnik, pa ti si žensko?! Ili: Trebaš imati više razumijevanja i biti nježnija, ipak si žena.

A ma što vam to molim vas znači? Da sam muško imala bih pravo laktariti i derati se? I popizditi i biti bijesna na cijeli svijet. Ovako sam žena pa trebam biti mila, nježna, lutka koja slegne s ramenom i smije se konstantno k’o da je na drogama?

Ma zajeb!

Da vam fino kažem – Ne moram ja ništa, ali mogu sve ako hoću! 

Ne moram kuhati, ali ću kuhati ako to želim. Nije to moja obaveza jer sam žena, već moja dobra volja kao čovjeka da priredim ručak za sebe i svoju obitelj.

Mogu pospremati, peglati, čistiti, biti dadilja, rame za plakanje i savjetnik. Mogu, ali ne moram. Nema nigdje nijednog dekreta u nijednom zakonu gdje piše da ja to moram jer sam žena. Mogu to raditi ako hoću, jer sam čovjek i rado ću pomoći. Ali nisam obavezna i pun mi je kufer slušati da ja to moram.

Ne. Nijedna od nas ne mora.

Po tome tko što mora, frajeri bi svi trebali biti prinčevi iz bajke, ali to nisu, većinom su obične papčine koje dođu s posla, najedu se i bace se na kauč, pa tamo prde i podriguju, lijeni skinut smrdljive čarape, dok psuju nekog političara il’ nekog suca.

Ne moraju to raditi, nigdje ne piše da se tako ponašaju ali su si to uzeli za pravo. A zašto? Jer smo mi dopustile da nam isperu mozak s onim “žena si i moraš”.

Moj je zaključak da se samo crknuti mora, jer za to još nisu izmislili tabletu, a za ostalo nek si svaka baba i lijeni muž svoje kvocanje s parolom – moraš, zataknu za uho i zalete sami sebi u dupe!

Kad to uspiju, ja ću morati a do tad im evo fino srednji prst!

Do tipkanja…

M. Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari