Ponovno mi ruka seže za papirom. I ova noć čini mi se, proći će u zajedničkom druženju.

Najbolji smo prijatelji otkako znam za svoju svijest. Pričam mu o osmijehu, suzama, bijesu  i vječno ga obasipam pitanjima na koja ne mogu dobiti odgovor. Družimo se i kad nemam pored sebe niti jednu fizički opipljivu osobu i kad ih imam više. Ovisi što mu imam reći. Zadnje vrijeme mu pričam o tebi. Dobro,malo više vremena je prošlo, priznajem. Zna svaku tvoju naviku, baš kao i ja. Zna kad se budiš, zna u kojoj ti je pozi najdraže spavati, zna da piješ jaku crnu kavu, koju praviš dok još spavam, pa me mekim usnama dozivaš iz sna.

Miluješ i smiješ se čupavom busenu kose koje mi krije lice. Smijeh postaje zaraza koju i meni navučeš na obraze, dok su mi oči još zatvorene. Zna da je tvoj osmijeh bio jedina stvar koja briše sve namrgođene crte i pretvara me u radost.

Reći ću mu i sad par stvari, ne zamjeri.

Bujica riječi stoji na pragu usana nakon što su smjelo pobjegle iz najdubljih komora ponosa. Stoje i čekaju svoj dragocjeni trenutak hvale vrijedan. Ne bih željela da im suze pokvare predstavu, a ni ti ih ne voliš. I mada znam, nekad su brže i od želje. Onda kad usne ne žele da se pokrenu.

Možda bih se iznenadila, možda ne bi ni plakala već se samo zatrčala prema tebi da te koji put udarim ovim malim pesnicama. Tad bi se ti smijao, znam.

Moram ti reći, misli mi čudnovatom putanjom vrludaju ovih dana. Bez da su me pitale smiju li otići. Nije ih briga je li luksuz sjediti ti s desne strane dok se smiješ, pričaš, spavaš, jedeš. One su tamo gdje žele biti. Brže od svjetlosti i moćnije od bilo kojeg oružja kojim uzalud prijetim da se što prije vrate. Ja ih ne mogu zaustaviti. Ili ne želim? Jesam li zbog toga slinava balavica?

Dugo sam se pitala smijem li ih uopće pustiti iz sebe, dugo sam se čak i borila da ti ne odu, no pobijedio si me. Razoružao. Nakon teških borbi i grubih ožiljaka koje skrpah tek da manje bole, došao si ti. Ratnik koji je s lakoćom srušio bedemske zidine. Skidajući kamen po kamen. Ratnik koji je okrenuo smjer borbe i završio rat. Čovjek koji je probudio uspavane dijelove mog organizma i podario im ples. Pjesmu. Ljubav u pedeset crvenih i šarenih nijansi.       Uvjerena da ovaj put dajem srce zauvijek, uvjerena da ću iz tvojih očiju čitati priče dok ne ostarim.

I sad se pitaš čeznem li? Što misliš, koji dio neba mi nedostaje? I za koliko takve čežnje prolaze?                                                                                                                                                                                                                                                                                                                          Priželjkuješ li i za njih gumicu? Hoće li dva pokreta ručnog zloba obrisati i titraje srca u samoći? Nijemi krik duše što se poreže na komadiće koji su se raspucali po svim šavovima?

Ako bacim  stvari koje ljubomorno ženski čuvam hoće li mi tim činom izići miris tvoje kože iz nosnica? Ako ti kažem da sam mogla bolje i ako se još jednom ispričam, hoće li ti biti lakše? Mogu te i slagati, nećeš me ni osjetiti. Mogu napisati, otpjevati, galamiti ili zauvijek šutjeti. Koju opciju biraš?

Ne zamjeri mi. Sigurnost je u mom srcu držala stražu čuvajući te kao dragi kamen mog života. Sigurnost koja je pokazala slabost. Lice neodlučnosti, komplikacija i nepotrebnih zavrzlama koje čovjek prihvati jer se uvuku u prostorije uma mada sam se trudila kao jedinka iz petnih žila da sve negativno zaboravim. Progutam, prožvačem i odglumim da nikad nije ni boljelo.  Jest, itekako. Zbog toga i ne želim ispravljati krive linije odajući ti savršenu sliku sebe.

Smisao priče koju sam i noćas ispričala papiru ne traži savršenost. Ne traži mijenjanja niti novac. Traži volju i snagu. Traži šarene linije među crnim slovima.

Traži oprost.

Ne nedostaješ samo noćas.

Nedostaješ svaku noć.

Monika Pavlović

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari