Jesi li danas sretan…

Ako smo se ikada zapitali jesmo li i koliko sretni u ovom trenutku, najčešće nas je tijek misli, koji bi uslijedio, navodio na odgovor ne. Osim ako se spomenuto pitanje nismo pitali onda kada smo proživljavali neki od naših najsretnijih životnih vrhunaca, poput primjerice vjenčanja s voljenom osobom, rođenja djeteta, započinjanje posla naših snova, polaganja najtežeg ispita, susreta s nekime koga smo željno iščekivali, posjeta mjestu koje smo oduvijek željeli posjetiti i slično. Ovisno dakako o osobnosti i prioritetima pojedinca i njegovoj osobnoj interpretaciji sreće. No, ako malo razmislimo, u tim smo trenucima bili toliko uronjeni u samu sreću da se nismo ni imali kada pitati jesmo li i koliko smo sretni.

Poznato je da sreću često prepuštamo nekom ili nečem drugom, odgađamo je za neko drugo mjesto i vrijeme i na taj je način protjerujemo iz sadašnjosti.

Vjerujemo da sreća ovog trenutka nije i ne može biti dio nas, jer ćemo (možda) biti sretni tek onda kad primjerice završi neki određeni period u našem životu, kad maturiramo, diplomiramo, kad nađemo posao, pa bolji posao. Kad uselimo u svoj stan, pa onda i u veći stan. Kad se netko u našoj okolini promijeni i počne drugačije odnositi prema nama. Kad budemo imali dovoljno novca, kad smršavimo ili se udebljamo. Kad se promijeni vlast i prilike u zemlji, kad se odselimo.

Kad, kad, kad. Niz je podugačak i zna biti prilično maštovit, ovisno o tome koliko smo daleko zaglavili na mjestu koji se zove „Bit ću sretan jednom kad…“.

Otkad znam za sebe, postavljam si pitanja o sreći. Sjećam se svojih ljeta na prostranim, zelenim livadama malog idiličnog mjesta nedaleko rodnog grada gdje su mi se takva pitanja najčešće nametala. I to obično onda kada bih bila potpuno sama, bez briga i bojazni, sasvim prepuštena sadašnjosti. Upravo ondje gdje je postojala samo priroda u svojoj jednostavnoj ljepoti, čudo postojanja izvan uobičajenih uvjeta i potpuni mir na površinu bi se prišuljalo pitanje o sreći čiji odgovor nije ni trebao promišljanje, jer bi dolazio istodobno s pitanjem i uvijek bi glasio da. Da, sretna sam. Jako.

Još kao dijete sam osjećala da postoje trenuci koji kao da su izvan prostora i vremena kojem pripadamo. Nisam ih znala imenovati niti preciznije opisati riječima jer su mi se činili previše mističnima da bi to bilo moguće, a istovremeno nevjerojatno realnima. Kasnije sam kroz odrastanje naišla u literaturi na slična iskustva drugih ljudi, a toga su se doticali i neki od poznatih svjetskih pisaca poput Hermana Hessea, Thomasa Manna i drugih. Noviji ih autori ponekad nazivaju iskustvima prekoračenja ili transcendencije.

O čemu se zapravo radi? Iskustva ovog tipa mogu predstavljati iskustva apsolutne, čiste sreće koja je izvan dosega intelekta. Pretjerano intelektualiziranje, prosuđivanje, zaključivanje i ostale radnje u tom smjeru mogu za njih čak biti ograničavajuće. U tome je najčešće i odgovor na pitanje zašto je tako malo ljudi istinski sretno.

Sve dok tražimo razloge za sreću, dok se bojimo prepustiti struji života i otpustiti stisak kojim se držimo za prividnu sigurnost, za norme, okvire, uvjete koji bi trebali biti ispunjeni da bismo bili sretni, sve dok našu sreću predajemo umu koji uvijek prosuđuje, traži opravdanja, izgovore, racionalizira i odgovara nas od prepuštanja trenutku, teško da ćemo spoznati čistu, dječju sreću.

Um će nam najčešće sugerirati da sada nije pravi trenutak za biti sretan, vremena su neizvjesna i već sutra sve može krenuti naopako, pa je bolje biti na oprezu i ne prepuštati se radosti. Taj isti um bruji i o tome da je površno razglabati o sreći i ići za njom kad je ona ionako nedostižna. Ili kratkotrajna. Ili neozbiljna. Tko još teži nečem tako imaginarnom kao što je sreća kad za to vrijeme može pospremiti stan, otići u banku, srediti račune i slično?

Sve nas ovo vodi samo k jednom: odgađanju sreće. Na kraju se ona svede tek na rijetke trenutke s početka ovog teksta, koji su pritom najčešće povezani s vanjskim okolnostima. Sve to može biti iznimno lijepo i vrijedno radovanja, no budimo iskreni, takvih je događaja premalo i traju ograničeno vrijeme, što bi pak značilo da smo tek nekoliko puta u životu bili zaista sretni, a zaslužujemo to biti svaki dan. Ako se na trenutak ponovno vratim na onu zelenu livadu iz moje priče, postavlja se pitanje što je to još ondje, osim prirode i dječje bezbrižnosti, bilo tako posebno da me dovelo u stanje čiste sreće? Rekla bih da je to i potpuno odsustvo misli. Osjećaj da ne postoji nitko i ništa osim djevojčice koja trči ususret vjetru, slobodna, nesputana, puna čuđenja i divljenja.

Čista sreća. Bez povoda i vanjskih indikatora. Sreća koja jest i kojoj ništa ne treba osim nje same. Osjećaj da biste, tako trčeći, mogli i poletjeti, samo kad biste to dovoljno snažno zaželjeli. Spoznaja da je život mnogo više od onog što nam pričaju i kako žele da živimo. Ideja da ne postoje granice i da je naš um jedino mjesto gdje ih susrećemo.

Mnogi će se možda prisjetiti da su nešto slično doživjeli kad su bili s osobom u koju su zaljubljeni. Bezbroj je pjesama, filmova i priča na tu temu. Tada nam za sreću ništa nije trebalo osim prisustva voljene osobe, a noć je primjerice znala biti potpuno lišena vremena kakvo poznajemo i činila se poput bljeska radosti ili treptaja. Radilo se zapravo o tome da smo se isključili iz uma i prepustili doživljaju. Tada nam vrlo vjerojatno nije palo napamet razmišljati o zadacima koje moramo obaviti ovaj tjedan, kaputu koji je potrebno odnijeti u kemijsku čistionicu, cijenama koje su ponovno porasle i slično. Um je ostao sa strane i njegovo brujanje nije otjeralo sreću iz sadašnjeg trenutka.
Vjerujem da doista možemo biti sretni ovdje i sada, neovisno o okolnostima oko nas. No, da bi nam to uspjelo, moramo biti dovoljno hrabri da se otisnemo onamo gdje ne čujemo brujanje uma koji nas neprestano odvraća od toga. Također bismo trebali osvijestiti da sreća nije nedostižna, da nam je nitko ne duguje, da imamo apsolutno pravo na nju te da nije rezervirana samo za pojedine sretnike. Vrijedi se prisjetiti i onih trenutaka kada smo doista bili sretni u životu. Kako smo se tada osjećali? Kako smo zračili? Je li to nužno povezano s nekim događajima u našim životima ili se radilo o trenucima u kojima smo zaboravili na prostor, vrijeme i um, koliko su bili stvarni i divni: možda noć na plaži s nekim koga smo voljeli, susret s mjestom koje smo silno željeli vidjeti, zagrljaj nakon dugo vremena s osobom koja nam mnogo znači, širenje granica u smislu da smo učinili nešto što nikada do tada nismo, a što nam je pokazalo da granice ne postoje?

Prizivanjem sretnih trenutaka održavamo fokus na njima, a to nam pomaže da ih ponovno stvorimo u našem iskustvu. Ako se povedemo za onim da privlačimo ono što odašiljemo, vrlo je vjerojatno da ćemo ponovno privući osjećaje radosti. Iako i sama imam nekoliko događaja koji mi se na prvu pojave kad prizovem svoje sretne trenutke, poput primjerice susreta srodne duše, odnosno današnjeg supruga, trenutka kad sam diplomirala, vjenčanja, dana kad sam prvi put osjetila pokrete svoje djece pod srcem i naravno kad su došla na ovaj svijet i slično, ništa manje važnim ne smatram ni trenutke kad trčim livadom, plivam u moru, hodam bosa po pješčanoj plaži, gledam zalazak ili izlazak sunca, zagrizem u još toplu, hrskavu štrudlu od jabuka, susretnem nekog tko mi je drag, pijem prvu jutarnju kavu i grijem ruke na šalici, izvadim na sušilicu mirisno oprano rublje, kuham, predajem, čitam pod toplim pokrivačem…

Apsolutna nas sreća može dotaknuti i ako osvijestimo svoje tijelo pa shvatimo koliko je snažno, moćno i čudesno, kamo nas sve može odvesti, kakve napore može izdržati, kako savršeno funkcionira njegov mehanizam, kako može svladati prepreke, iscijeliti se i slično. Svaki put kad trčimo, posebice u prirodi, kad planinarimo, prijeđemo neku etapu, a da pritom nismo tek koncentrirani na misli u našoj glavi, već na osjećaj da naše tijelo prelazi limit za koji smo isprva pomislili da ga je nemoguće prijeći, možemo iskusiti čistu sreću.

Zato, ako želimo biti sretni ovdje i sada, nema odgađanja, nema vaganja, nema racionaliziranja. Sreću jednostavno moramo odabrati i uskočiti u to iskustvo. To će možda nekad biti i zatvorenih očiju jer će nas prevladati strah od prepuštanja nečem novom i strah od otpuštanja svega onog za što se držimo, svih onih razloga zašto ne možemo biti sretni i da će jednom možda doći i naš trenutak, jednom kad…

U slučaju da trenutno mislimo da nismo sretni, a željeli bismo dakako biti, utišajmo na tren um. Ne dopustimo mu da nas uvjerava kako ovo nije naše vrijeme.

Jer, kako je ono jednom netko lijepo rekao: „Želiš li biti sretan?“. Budi.

Marina Papec

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete