Je li lako biti žena?

Kažem ti, biti žena nije lako!

Kažu: Budi snažna!, Podrži svog muškarca!, Odgoji muškarca!, Razmišljaj kao muškarac!

A gdje smo mi žene u cijeloj toj priči, pitaš li se?! Gdje su naše majke?! Naše prijateljice, poznanice i kolegice?! Tko kroči ovim svijetom radi mene/tebe/nas/njih?! Tko nosi naš teret?! Reći ću ti tko – nitko! Bolna je spoznaja kako smo same na ovome svijetu, kako se samostalno dižemo, nakon što posrnemo. A posrćemo često!

Budi snažna!, Podrži svog muškarca!, Odgoji muškarca!, Razmišljaj kao muškarac!

Čini se kako se cijeli naš svijet vječno vrti oko muškaraca. Pitaš li se i ti ponekad zašto nismo sebičnije?! Zašto se ne deremo iz sveg glasa kako zaslužujemo da netko misli i na nas?! Kako zaslužujemo da netko naš teret nosi! Pitaš li se zašto vječno šutimo, slušamo i – stojimo iza svog muškarca, odgajamo muškarca, razmišljamo kao muškarac i trudimo se biti snažne? Je li razlog tome spoznaja kako na ovom svijetu – priroda je zajebana, ali još je zajebanije društvo, zbog čega  strpljivo čekamo na neko bolje jutro, neko bolje sutra? Muči li i tebe pitanje zašto bez ispaljenog metka dopuštamo svijetu da nam i dalje stavlja okove? Je li razlog vjera u bolje sutra ili naša ludost? Jesmo li se radi vjere ili ludosti uvjerile kako nas udarci više ne bole? Jesmo li radi nade ili ludosti ojačale svoju kožu, učvrsnule svoja leđa? Ili je to zbog udaraca onih što najviše volimo? Onih od kojih najviše boli. Jesmo li tu gdje jesmo zbog prirode ili zbog društva?!

I što dobijemo zauzvrat na kraju cijele balade? Nakon što smo dopustile svijetu da i dalje lomi koplja preko naših leđa, znajući kako to ne čini od jučer niti da će prestati s time sutra? Reći ću Vam što dobijemo – ne dobijemo ništa! No, neovisno o tome – i dalje ne odustajemo! Šutimo i slušamo. Recite Vi meni: je li to pohvalno ili suludo? Recite mi jer ja, iskreno, ne znam!

Znam samo kako je suludo što sjedim ovdje pokušavajući učiniti razliku – riječima. Ali pritom ne vrištim! Znam samo da je suludo što se i dalje nadam nekom boljem sutra, pritom ne bježeći od udaraca – danas. Znam samo da podržavam svog muškarca, odgajam muškarca, trudim se biti snažna! Jer me tako mater odgojila. Kao i nju njezina mater, a njezinu mater – njezina. I tako u nedogled.

Što više razmišljam o tome, dolazim do zaključka kako smo mi žene zbrka aktivnosti: pod pritiskom da svima budemo – sve i svašta! Pod pritiskom da udovoljimo, da posložimo, da motiviramo, da serviramo.

Budi snažna!

I živimo u vremenu u kojem, dok jedni govore, drugi pričaju bez da išta kažu. A ti drugi su mnogo opasniji za mene, za tebe, za nas. Za žene! Oni su ti što odrediše koja pravila bismo bespogovorno trebale slijediti, oni nas natjeraše da slušamo. Zbog njih, sa suzom u očima, ljubomorno gledamo muškarce kako se uspinju ka vrhu, kako jure prema svome cilju dok im vjetar vijori u kosi, kao da ih nosi – dok mi stojimo sa strane i čekamo svoj red. Zbog njih skrivamo svoje ambicije i planove, svoje želje i prohtjeve jer bojimo se što će reći narod. Svjesne smo kako ono što se njima oprašta, nama se duplo broji.

Podrži svog muškarca!

I neovisno o tome kakve mi bile, a ima nas uistinu različitih – različitih oblika, veličina, razmišljanja, svjetonazora i ostalih sitnica koje nas čine jedinstvenima u vremenu i prostoru – u jednoj smo stvari ipak slične, ako ne i iste – naime, naša se jednadžba uvijek svede na to kako smo ovdje s jednim jedinim ciljem, a taj je – da podarimo život, da postanemo majke. I dapače! Imamo pravo odlučivati o svom tijelu. No, ja bih rado da se moja jednadžbe svede i na više epiteta od onog odgoji muškarca!

Kažu nam i da „razmišljamo kao muškarci“, ali čim krenemo njihovim stopama – pasiviziraju nas i zastrašuju. Kako da razmišljamo kao oni, kada nam vječno podmeću nogu, prozivaju pogrdnim imenima, dijele nas i uspoređuju? Kako? Nametnuše nam i nerealne standarde ljepote koje ispuniti nikada nećemo, zbog čega ubiše i onu zadnju trunku samopouzdanja u nama. „Bez dlačica od obrva nadolje!“, „Sve koje nose konfekcijske brojeve iznad XS su nepoželjne u društvu!“, „Izbaci dekolte i guzicu, seks se prodaje!“. I što je najsmješnije, sve to vrijedi samo za nas žene – jer tako muškarci razmišljaju očito. Moramo mijenjati cijelu sebe kako bi postale – nešto. Ne netko, već nešto!

I umjesto da se međusobno udružimo i kažemo: „Dosta više!“, umjesto da počnemo razmišljati kao žene – dovoljna je jedna sitnica da se međusobno podijelimo, jedna sitnica da uperimo prstom jedna u drugu i kažemo: „Ona ne valja! Ne poštuje pravila!“ Toliko o tome da razmišljamo kao muškarci. Ne možemo razmišljati kao muškarci, kada nismo još naučile razmišljati kao žene! 

I pitat ću Vas nešto: tko je kriv? Je li kriv svijet što priča ili smo mi krive što slušamo što govore? Jer činjenica ostaje, već dugo ne živimo bez kada i ali!? Već dugo se trudimo biti hrabre – umjesto da budemo hrabre, već dugo stojimo i podržavamo, odgajamo svoje muškarce – umjesto da učinimo nešto same za sebe. Vrijeme je da krenemo! I znate što?! Neka selo priča, vrijeme je da počnemo slušati same sebe! Krajnje je vrijeme!

Martina Raos


Stavovi izneseni u kolumnama su izričito mišljenje autora, te nisu stav redakcije APortala.

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari