most, ljubav

Ljubičasta soba, 20.1. 2018.
21:02h

Ljubavi,

bila sam na mostu. Onom našem. Koliko puta si objašnjavao da je to sofisticirana građevina… do tada sam u njemu vidjela samo ljudsku potrebu da se nešto spoji. Sada dok stojim na njemu shvaćam da i on ima svoju priču. Priču o ljudima koji se sretnu, rastaju, susreću iznova i hodaju.

Trajalo je možda par sekundi dok sam te ugledala, tvoje izborano lice koje mi pokušava reći da se ne bojim, ne strepim i ne očekujem ništa osim ovdje i sada… Zadivila me spoznaja i percepcija pojma koji si izgledom lica promijenio u rekordnom roku, u mom malom ograničenom svijetu dilema.

Ponekad se pitam gledajući to isto izborano lice sada i ovdje, imaju li tvoje oči fokus na sve moje korake ili samo održavaš postojeću dinamiku trenutačnim pogledom. Radiš to bez uloženog napora pa sam shvatila da je dovoljno da postojiš. Ne znam zašto želim da i ti to shvatiš, ali to je želja koja ne uzrokuje bol s kojom sam davno postala dobra prijateljica. Grčevito se trudiš uvjeriti me da rastanci postoje samo kao odluke volje i razuma… ali nekako nazirem, gotovo taktilno, da se u tom pokušaju kriju tvoja očekivanja.

Bez maski, straha, grča i boli otkrivam sebe. U tvom licu. Na mostu. Otključao si malu djevojčicu zarobljenu u rešetkama planova, zabrinutosti i stihijskog skrbništva nad vlastitom nemoći.

Ne popravljaj se ni djelić. Molim te. Pusti djevojčicu da živi. Zahvalna sam. Ljubim te. Glagol koji jamči kontinuitet i trajanje neovisno o tome gdje se nalazio… izvan ovog trenutka. Pokušati zaključiti kako ti uspijeva je mom umu nedokučivo, a nedostižnost izaziva oduševljenje.

Primjećujem da je zahvalnost tvoj stav. I da brižljivo želiš sačuvati trenutak, i upakirati ga u trajnu ambalažu, duboko svjestan da će i najmanji odmak u svemu što ga čini, uzrokovati grubost zvanu svakodnevica i navika.

To ne želiš biti. Usprkos svim mojim nastojanjima da te utrpam u krivulje, grafikone i putanje, ladice života, ne uspijeva mi. Sreća zbog neuspjeha jamči mi slobodu i čuva jako željeni integritet jer ne počiva na usvojenom obrascu taštine i odnosi bezdane vlastite sebičnosti.

Ulaziš dostojanstveno u svaku poru moga bića i otkrivaš ono najbitnije o meni, baš onoliko koliko sam spremna saznati, a da ne boli. Na ovom mostu, s tobom, odmjerenost i poštivanje zaslužuju prijestolje. Čine most čvršćom konstrukcijom koja u našem koračanju premošćuje lošu gospodaricu vodu i sve moje zablude.

Promatram i dalje, tvoje ruke, u kontrastu između grubih kontura i sofisticirane gestikulacije jer pokušavaš cjelovito, mašući njima, reći mi da sam ti važna. Ja te ne čujem. Nego slušam. Slušam zvuk tvog glasa koji me podsjeća na bezbrižnu manifestaciju i raskoš karaktera bez uvjetovanosti drugim ili drugačijim.

Zanimljivo. Nisam te planirala. Ni očekivala. Ni tražila. Došao si onaj dan kad sam bacila u smeće citat da se za ljubav treba boriti. Upravo pišem da je u ljubavi i ratu sve dozvoljeno samo ne moram, napokon, za prvo tražiti dozvolu ni formalni pristanak u okolnostima. Onog trenutka kada ćeš to željeti ja ću pobjeći… u svoju bol.

I započeti novi rat sa sobom. U kojem ćemo opet biti pobjednici svatko sa svojom osobnom bitkom. Usudiš li se i ti neizgovoreno pobijediti? Odaju te spore kretnje. Koraci koje prelaziš su zahtjevni i čine put zbunjenog dječaka do košulje odraslog čovjeka. Želiš da koračam tvojim ritmom, a zaboravljaš da sam tek otključana… i sretna što dišem kraj tebe. Odjednom se zaustavljaš da bi me pitao o čemu razmišljam iako znaš da odgovor neće stati u „o nama“. I vidim da znatiželjno očekuješ neku moju naraciju o tebi. Reći ću ti kada zbunjeni dječak zavrne rukave na košulji…
Do tada znaj da te ljubim..

P.S. Ne zaboravi u staklenku staviti kamenčić s mosta koji si htio staviti u cipelu.

Baby Doll

Komentari