Kad se lažeš da je daleko od očiju, daleko od srca

Ako se ikada nađete u pogrešnoj priči, otiđite. Sigurno ste to negdje pročitali. Teška životna istina izvučena iz knjige za djecu Zlatokosa i tri dinosaura autora Moa Willemsa. Da, dobro ste pročitali. Dječja knjiga, a rečenica kao stvorena za svijet odraslih i tako primjenjiva u njemu. Posebno na području veza i brakova.

Ali šta ako si u priči za koju misliš da je prava, ona filmska bajka o ljubavi u kojoj sve štima i ti odeš? Hm? Šta onda? Zašto bi neko otišao iz prave priče, pitate se? Sigurno je kukavica. Pravi princ se bori za svoju princezu, zar ne? Protiv zlih vještica, pohlepnih udvarača i čudovišta raznih. On je hrabar i jak. Sjajnog metalnog oklopa što se sjaji na kilometre. Njemu nema ravnog i niko mu ne može stati na megdan.

A kada je borba uzaludna? Ne vodi ničemu sem donkihotovskom srljanju u vjetrenjače? Šta onda? Onda sjedneš i pred sebe staviš flašu vina, kutiju cigareta i družiš se s noću. Ispratiš je na počinak u rano jutro i kreneš u novi dan. Navečer sve ispočetka. Isti ritual. Alkohol, cigarete i vaše misli. Previranja unutar tebe. Unutrašnje borbe između ledenog razuma i vrelog srca.

Jednom kada skineš onu mrenu kroz koje si gledao svijet i tu vašu priču, odjednom je slika posve drugačija. Ništa nije kako treba da bude, a sve je baš onako kako treba da bude. Izrađuješ logaritme spasa vaše priče, ali svi vode do istoga. U propast. Iako je priča prava ili je barem je trebala biti.

I onda doneseš odluku. Na tasu ljubavi, prevlada led razuma, a on je okrutan. Surov. Bezosjećan. Nema milosti što te pretvara u nešto sasvim suprotno od viteza u sjajnom oklopu. Postaneš mašina. Izgradiš zid oko sebe, sve one osjećaje zatvoriš u neku prašnjavu sobicu i odlučiš da je više nikada ne otvaraš. ZABRANJEN ULAZ, stavljaš znak na vrata i odlaziš.

Brišeš sve one stranice vaše priče što ti leže na mobitelu. Isprva oklijevaš, palac ti drhti u dilemi. Srce se steže, a onda dođe šapat razuma na uho i pritisneš DELETE. Nikad dovršena priča nestaje. Njen osmijeh, pogled, obline njenog tijela. Onaj zagrljaj u krevetu i njen pogled prikovan na tebe. Sve to odlazi u nepovrat. Ostaju tek obrisi svega toga u sjećanju, ali i ono vremenom blijedi.

Ona silna obećanja što dadoste jedno drugom, spakuješ ih u kutije zaborava i ostavljaš kod kontejnera skupa s onom majicom koju ti je kupila za rođendan. Bacaš i onaj parfem koji toliko voliš samo zato što te podsjeća na nju jer ga je ona voljela osjetiti na tvojoj koži. Udahnuti ga s vrata kada bi se sklupčala na tvojim grudima.

Ne čujete se. Trudiš se da joj zaboraviš broj. Ponekad je poželiš nazvati, čisto da čuješ ono njeno „halo“ s druge strane linije, tek toliko da te želja mine. Spustio bi joj slušalicu, naravno. Kao nekada, kada ste se kao djeca igrali. Oduprijet ćeš se tom porivu koji te kida iznutra jer si jak. Govoriš to svima i kad te pitaju šta se desilo. Odgovaraš im da je tako moralo da bude, jer drugačije nije moglo. Da su originalne bajke bile mračne, pa zašto bi onda vaša imala sretan kraj?

Kažeš da ti ne nedostaje, da si dobro. Da je tek još jedna u nizu i da ti ništa ne znači, a ujedaš se za jezik što krvari od laži. Čekaš da dođeš kući i zbaciš sa sebe onaj teret što te pritišće na grudima i lakše dišeš u samoći tvog stana, dok ne dođu misli, da te salijeću poput vrana.

Tješiš se da si dobro. Da ti ništa ne smeta, a riječi su ti natopljene otrovom. „Ljubav? Ljubav ne postoji. To je samo nešto što su izmislili da bi opravdali naše ludilo izazvano feromonima“, kažeš kada te neko pita za ljubav. Više ne vjeruješ u nju. Ubio si svako zrno vjere u tu prokletinju.

Izađeš s jednom, drugom, trećom. Smijete se, spavate. Išunjaš se ujutro uz lažno obećanje da ćeš se javiti. Zašto se javljati? One nisu ona. S njima nije ništa isto kao s njom. One su tu tek da popune prazninu ostalu iza nje i ubiju vrijeme do jutra i otjeraju one misli što grakću po cijelu noć.

I dobar si. Svima osim sebi. Govoriš sebi kao mantru, svako jutro kada se pogledaš u ogledalo: „Daleko od očiju, daleko od srca.“ Živiš život najbolje kako znaš i nosiš tu prazninu sa sobom, mučeći se pitanjem: „Kako bi se naša priča završila da nije bilo prokletih vjetrenjača? Da li bi odjahali u zalazak sunca zagrljeni?“

A onda ćeš je jednog dana vidjeti na nekoj slici. Možda slučajno nabasaš na nju, možda ti je pokažu čisto iz obijesti. Nosit će bijelu haljinu, koju je trebala nositi sa tobom. Imat će onaj osmijeh na licu koji si joj samo ti nabacivao na lice i ti ćeš se slomiti u komadiće poput figurice od finog porcelana jer čovjek pored nje nećeš biti ti. I živjet ćeš svoj život u ljušturi, skriven iza svoje maske hladnoće.

Mirnes Alispahić

Komentari

Mirnes Alispahić

Stekao naviku pisanja u sitne noćne sate koju imam do dana današnjeg što me košta, ali ljubav je ljubav. Na portalu možete pronaći svega pomalo od mog pisanja, mada se najbolje snalazim u vodama fantastike i filmskim osvrtima. Hvala na čitanju i do sljedećeg čitanja budite mi pozdravljeni gdje god da ste.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete