Danas ženama treba enormno mnogo alata da bi bile lijepe, da bi izgledale onako kako mediji sugeriraju da žena treba izgledati. Kao lutka. Bez ijedne dlačice, bore, strije, narančine kore, utegnuta, velikih, prpošnih grudi, tanašnog struka i velike zaobljene i čvrste guze. Obučena uvijek po najnovijim trendovima, bujne duge kose, namanikirana s noktima toliko dugim da se bojim kako će pojedine nekome iskopati oko kad krenu mahati s rukama. I što gluplje. Naravno što gluplje. Jer iskreno samo budala može toliko slijepo slijediti sve te idiotske trendove.

Volim se urediti. Volim se našminkati. Volim lakirati nokte i uvijek se igram bojama. Šminkam se kad negdje idem, ali nikad ne pretjerujem. Nije mi bed otići na kavu u trenirci, kose podignute u nestašnu punđu, samo s Labellom na usnama i kremom na licu. Nije, jer nisam rob ničega. I volim da moja koža diše.

Dugo imam problema sa štitnjačom, zbog toga svake godine imam drugi konfekcijski broj i oscilacije u kilaži moj su ormar napunile šarolikom odjećom. Ima tu svega od uskih majci i štikli, do debelih, mucastih, trenirki i bapskih gaća. Sve sam to ja. I sretna sam zbog toga. Nitko mi nije ispraznio mozak i natjerao me da budem “Pogodna oku i trendovima” i nitko nije car mog novčanika osim mene.

View this post on Instagram

Smilee #smile #happy #happines

A post shared by Marija Klasiček (@mlittledragon) on

Kad pogledam do koje mjere današnje mlade cure mijenjaju svoj izgled, ostanem u šoku. Ili sam ja toliko zaostala ili su one izgubile sebe. Identitet im se ni ne nazire ispod deset slojeva podloge, korektora, tekućeg pudera, kamena, palete za konturiranje, bronzera, rumenila, olovke za obrve, olovke za oči, tuša, sjenila, fiksatora za sjenilo, umjetnih trepavica, maskare u pet slojeva, ruževa, sjajila, šljokica… nastavite niz jer nisam ni blizu sve nabrojila. Uređivanje svim tim čudima, za koje je uvijek potrebno i nekoliko etapa, četkica, spužvica, fiksatora i ostalih drangulija, potrebni su sati.

Kad mi frendica koju jako volim i znam još od kad smo obje bile u pelenama, kaže da idemo na kavu, ja znam da će se ta kava dogoditi ne u 5 popodne nego u 8 navečer, jer njoj trebaju sati za uređivanje, da bi onda izašla negdje u polu mrak kafića, gdje je nitko ne vidi i pola naše kave provela naslikavajući se za Instagram. Počelo me to užasno smetati i naše su se kave prorijedile.

Iako me stalno zove, iskreno nemam volje. Dosadilo mi je nalaziti se s ljudima koji ne znaju o ničemu razgovarati i non stop bulje u mobitel, a teme su im jedino “Vidi koliko imam lajkova” i “Ovaj mi je filter bolji, jelda?”.

Dosadile su mi i kave s frendicama koje kao furaju “prirodni look” ali non stop zanovijetaju ako mi je kosa podignuta ili se nisam našminkala. Stalno nešto izigravaju. Volim ljude koji znaju tko su. Koji se znaju njegovati ali ne pretjeruju, kojima neće nijedan medij i neki izmišljeni standardi ljepote, izbiti samopouzdanje i natjerati ih da se mijenjaju iz temelja.

U eri self help knjiga i likova koji su izgradili male kultove ličnosti, kako bi nam pričali da je najvažnije upoznati sebe i biti svoj, dok reklamiraju kreme protiv bora i bronzere, realno ću reći da uopće nije lako biti žena, jer svaka od nas prolazi društvenu tlaku, dok se ionako bori sama sa sobom.

Smeta mi da netko ima očekivanja o tome kako ću ja izgledati, koliko ću se šminkati i što ću odjenuti, jer ja nisam jebena lutka. Nisam stvar i ne postojim da bih punila kesu kozmetičkih i dizajnerskih kuća, niti živim kako bih ispunila tuđe ideje o tome tko sam, što sam, kako izgledam i čemu težim.

Voljela bih da ljudi pospreme u džep svoje “dobronamjerne savjete” i prestanu izigravati dežurne dušobrižnike koji su toliko zaokupljeni idejom pomoći, da uopće ne slušaju što im ljudi oko njih govore. Poštedite me takve “ljubavi”. Još jedan bronzer ili online tečaj konturiranja, neće sigurno riješiti moje tekuće probleme. I ne, neće svijet postati ljepši ako očoravim nakon što stavim pet slojeva maskare, od kojih mi se lijepe trepavice, pa ništa ne vidim. I neću se sigurno osjećati bolje ako počnem glumiti nešto što nisam. 

Na kraju dana svatko od nas mora živjeti sam sa sobom. Skinuti masku. Bila ona sačinjena od lažnih osmjeha ili deset slojeva šminke.

Ono što se nalazi ispod pravi je teret. Nadam se da ga znate nositi.

M. Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari