Čudo, R.J.Palacio

Knjiga „Čudo“ uspjela je brzo nakon izlaska steći velik broj čitatelja, a nakon što je prošle godine prema toj knjizi snimljen blockbuster, tema knjige postala je jednom od onih o kojima svi pričaju. Film još nisam pogledala, a knjigu sam pročitala prošli tjedan i prepuna dojmova, barem malo dio ću podijeliti s vama.

Čitajući knjigu, nisam mogla prepoznati čitam li knjigu za djecu ili za odrasle, sviđa li mi se ili sam pod dojmom toga što je tako popularna. No, do kraja knjige, cijela ta priča i atmosfera me posve osvojila i ostvaren je moj kriterij po kojemu prepoznajem da je neka knjiga stvarno dobra – dugo nakon zadnje pročitane stranice još uvijek razmišljam o knjizi.

Prije svega, knjiga je posebna jer je pisana u više lica, tako da glavnu pripovjedačku ulogu jednako vješto nose glavni lik August (Auggie), njegova sestra Oliva (Via), novostečena najbolja prijateljica Summer, prevrtljivi, ali odani prijatelj Jack, sestrin dečko Justin i Miranda, sestrina prijateljica koja odrasta u drugačiju osobu od one na koju je Via naučila. Svaki lik je iz svoje perspektive ispričao dio priče, što dovodi do neizbježnoga – sa svakime od njih suosjećaš i još bolje razumiješ priču o dječaku Auggieju. Vješto je izbjegnuto suvišno moraliziranje i crno-bijela podjela, jer kad čitaš pismo koje su roditelji najpopularnijeg, ali i prema Auggieju najbezobraznijeg dječaka u školi, poslali ravnatelju škole Beecher koju djeca zajedno pohađaju, jasno ti je da je on takve stavove stekao u vlastitoj kući i da ga čeka težak put promjene, ako se na nju, suprotno stečenom odgoju, odluči. Umjesto osuđivanja i sažalijevanja, autorica pseudonima J.R. Palacio uspjela nas je kroz opise svakodnevnice Auggieja i njegove obitelji, upoznati sa životom djeteta koje je različito i sa svakom stranicom u nama razviti sve veću empatiju i želju da sami budemo dijelom svijeta u kojemu će se prema djeci koja su različita postupati ljubazno.

Knjiga je ovo koja bez „tearjerker“ pretenzija govori o teškoćama uklapanja u novu sredinu, bullyingu, poštivanju pravila i pronalasku sebe u izazovima odrastanja. Autorica je opisala i prepoznala da čak i dobri i pristojni ljudi i djeca, radi straha od nepoznatoga i neznanja kako postupati s djecom koja su drugačija, u takvu djecu zure ili ih ignoriraju i u biti ne znaju kako se treba ponašati. Kroz prizmu dječaka Auggieja doznali smo da on smatra da on ne zamjera onima koji u njega zure, jer bi vjerojatno i on napravio isto. Ljudi ne znaju. Ali da bez obzira na sve, treba biti ljubazan. Kako i do koje mjere, na svakome je od nas. Zato se glavni lik Auggie ne zamara onima koji su nenamjerno nepažljivi, jer su nažalost i oni koji su prema drugačijima neljubazni ili otvoreno loši, isto našli svoje mjesto na stranicama ove knjige, jer i to je dio Auggijevog života.

Auggie je osim problema s licem i zdravljem, opisan kao dobro, pametno, duhovito, druželjubivo i izrazito emocionalno inteligentno dijete. Uz sebe ima obitelj koja ga bezuvjetno podržava i voli baš takvog kakav je, a ta podrška je dana na duhovit, životan i zabavan način, bez očekivanih depresija, svađa ili obiteljskih kriza.

Auggijeva sestra, prelijepa i talentirana Via, dolaskom u srednju školu doživljava svojevrsnu krizu odnosa s obožavanim bratom i prvi put u životu se uči nositi s vlastitim pomiješanim osjećajima obožavanja, srama i želje za normalnim životom. U meni najdražem petom dijelu knjige, koji je kroz natuknice napisan iz perspektive Justina, Olivijinog dečka, autorica piše ovako:

„Od sveg tog razmišljanja u glavi mi je kovitlac. Donekle me umire nježnije misli, poput snižene terce u dur akordu. Ne, ne, nije baš sve slučajno. Da je sve slučajno svemir bi nas u potpunosti napustio. On to ne čini. Brine se za svoja najkhkija stvorenja, na načine koje mi ne vidimo. Kao na primjer s roditeljima koji te slijepo obožavaju. Ili starijom sestrom koja se osjeća krivom jer se ponaša kao čovjek. Ili s malim dječakom dubokog glasa kojeg su prijatelji napustili zbog tebe. Tu je i djevojka ružičaste kose koja nosi u novčaniku tvoju sliku. Možda je sve to lutrija, ali svemir na kraju sve izravna. Svemir se brine za sve svoje ptice. „

Poruka knjige možda je predvidiva, ali u stvarnom životu itekako je često izgubljena u prijevodu, a to je – svakome od nas treba dati šansu. Ne smijemo se procjenjivati samo na temelju izgleda ili drugih ograničenja koja su na prvu vidljiva, jer u svakome od nas krije se toliko toga, što je vrijedno zapažanja. U knjizi je opisano kako su nakon školske prezentacije znanstvenih radova roditelji formirali svoja mala društva pa su se roditelji djece koja su se družila s Auggijem družili u jednom krugu, a roditelji djece koja su bila protiv Auggijea u drugom krugu, na što je Auggijeva mama je primijetila – valjda je istina da slični traže slične. A da bi znali tko nam je sličan, moramo biti odgojeni i odlučiti se ponašati tako da svakome pružimo priliku da se predstavi, bez obzira na njegov vanjski izgled ili obilježja koja ga definiraju.

Nakon ove knjige, svi poželimo imati beskrajno puno strpljenja za svoju djecu i u njima uvijek vidjeti samo dobru stranu, da nam djeca pohađaju školu koja će imati ravnatelja kao što je Auggie imao i da svugdje na svijetu djeca s bilo kakvim ograničenjima imaju priliku zasjati i za neko svoje dobro ponašanje dobiti ovacije na pozornice.

U stvarnosti, dalek je put do toga. Društvo smo koje osuđuje, koje je lijeno pristupiti drugačijima i zato mi je drago da su ovakve knjige popularne i da se o njima priča i da će kroz knjigu i film, ostati zabilježena poruka da, ako ne znaš kako postupiti, prema onima koji su drugačiji budi ljubazan. A možda, a ako ih upoznaš, shvatiš da si pružanjem šanse onome koji se na prvi pogled čini drugačijim od tebe, upoznao sebi posve sličnu osobu.

Do idućeg čitanja.

Anita Ratkić Šošić

Komentari

Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete