Iva Matijaško Degač: “Dario Maradin i hakuna matata teorija življenja”

On je mlad, energičan i neodoljivo zabavan mladi muškarac koji zna što želi. I uza sve to je i šarmantno neozbiljan, ali s obje noge stoji čvrsto na zemlji. Kako mu uspijeva izbalansirati neozbiljnost i realnost? Kako se uklapa u okolinu koja nema sluha za mlade kreativce? – pročitajte u današnjem interview-u dana.

Ovo je priča o dečku iz mog kvarta koji je uspio u onome čemu svi (više-manje) težimo – ostao je svoj i radi što voli. Ovo je priča o vječnoj borbi s vjetrenjačama, nas pomalo drugačijih. Ovo je priča o Dariu.

Pa, krenimo!!!!

Dario, da se ne poznajemo i da se prvi puta u životu vidimo, kako bi teklo naše upoznavanje? Što je to što prvo nekome kažeš o sebi, naravno, nakon imena 😉 ?

Da sam iz Karlovca! Hahaha, ali stvarno. “Bok! Ja sam Dario Maradin. Iz Karlovca sam”. Odmah opravdam naglasak, ali i moram ga ugurat’ gdje god mogu (imam feeling da se spominje samo u crnoj kronici). Krenulo je podsvjesno, ali se nekako pretvorilo u pravilo. Kako sam u zadnje vrijeme okružen s dosta ljudi koji me uglavnom ismijavaju za Karlovac i diče se Zagrebom, a nemaju nikakve veze s njim (osim što su u Zagreb došli studirat’ i nikad se nisu vratili doma) nekako imam potrebu što više naglašavati koliko je zapravo Karlovac super grad. Toliko je odličan da odbijam živjeti u Zagrebu, koliko god bi mi to bilo praktičnije i možda jeftinije. Ali, ne mogu si zamisliti takav način života, da u lipnju dođem doma s posla, zatvorim se u klimu i čekam da dan popusti kako bi mogao izaći na pivu. Hell No! U 16:00 izlazim s posla. U 16:35 sam već na Korani (torba je uvijek u autu s kupaćim hlačama, ručnikom i maskom za ronjenje). Ne šalim se.

Rođeni smo u Karlovcu oboje, ali radimo u metropoli, jesi ti poput mene po pitanju „što više radim u Zg-u to više volim svoj miran Karlovac?“ ili i dalje uživaš u toj silini gužve?

Ok, djelomično sam ti maloprije odgovorio na to. Ali, dodao bih još samo da sam nekad stvarno i težio tome da se preselim u Zagreb. No, Zagreb mi jednostavno ne nudi ništa što bi me privuklo. Ako ćemo gledati na kino, izlaske i te neke detalje dovoljno je blizu da skokneš i iskusiš to. Ali, ništa mi ne može zamijeniti moje četiri rijeke i činjenicu da sam od svega bitnog udaljen ravno 3 min vožnje.

Zapravo, ajmo to ovako reći: “Uživam blagodati metropole i živim lagodno u gradu koji ima sve što ti treba. Najbliže more udaljeno je 1h vožnje, prva granica pola sata…Metropola isto toliko. Ima dovoljno urbanog da bi bio grad, a opet dovoljno zelenila da bi bilo selo. Ma, ima sve. I to je nešto što ne može shvatiti nitko ko’ nema nekoga u Karlovcu da mu dođe u posjet. Ovi koji samo prođu kroz njega, ne vidi ni prvi serif od slova K. Ali to je sad jedna skroz druga tema.

Sry, al’ kad takneš Karlovac…mogao bi satima”. Šibaj dalje.

Jesi li oduvijek znao da ćeš zabavljati široke mase?

Nema šanse! Nikada. Ni na kraj pameti. Iako sam kao dijete to konstantno radio. Stalno sam se nešto kreveljio i folirao. Ali ono…to bi djeca i trebala raditi, šta ne?!

Prvi susret s mikrofonom i eterom? Je li te bilo strah?

Strah? Definirajmo strah. Ja se smijem u lice strahu (haha, to je Simba izjavio na groblju slonova).

Ok, sad za ozbač. Je, stvarno sam se stis’o. Inače, vjerovala ili ne – imam ogromni strah od javnog nastupa! Znači, mogao sam pola kolegija na faksu riješiti bez ispita, da sam održa tipa 10-ak prezentacija kroz godinu. Ali ne, ja bih birao teži put. Kolokviji, ispiti, pismeni, usmeni, itd. Jer me bilo sram izaći pred mojih 150 kolega s godine, s kojima sam inače vani pušio, pio kave, itd. I gle sad to. Obraćam se svakodnevno barem brojci od 1 milijun slušatelja. Ludilo?! Što ne?!

Ali, nije isto. I nije samo stvar što ih ne vidiš. To zapravo ne znači ništa, jer kad radiš tako neki javan posao, konstantno si pod povećalom. I ljudi zovu redovito da ti objasne da si glup ili nešto. Svašta smeta ljude. Ali, to je opet sad druga tema. Rad s ljudima. Nikad lako. Što sam htio reći…? Aha, da! Znači, malo mi olakšava taj cijeli posao mjuza. I naravno – priprema. Nikad ne ideš u eter ako nemaš napisano što želiš od tog breaka. Nešto reći, pitati, music sellati, itd. Zabavno je, jer volim mjuzu, ritam i to što radio nudi. A to je biti povezan sa svim slušateljima koji su trenutno uz radio i osjetiti trenutni ritam dana. Znam da zvuči loše i fejk…Ali stvarno je tako.

Imaš dobrih i loših dana, kao i u svakom poslu…Ali uglavnom, osjetiš te ljude i što se događa u tome trenutku.

Osim što si voditelj na radiju, ti si i svojevrsni kritičar kroz svoje zabavne i komične vlog zapise. Kada je i kako sve to krenulo?

Hjoj…Funny story! Mi na radiju imamo nešto što se zove aircheck. To ti je npr jednom tjedno sastanak s programskim direktorom i konzultantima, koji onda slušaju nekoliko isječaka tvog programa i traže greške. Bez brige! Oni su ti k’o murja, uvijek nađu nešto! Ako im se hoće. I tako je tu u mom početku na Otvorenom bilo jako puno rezanja. Zašto si ovo rekao ovako? Zašto nisi kraće? Kako možeš to reći drugačije? Izbaci poštapalice! Nemoj ovo-nemoj ono. Uglavnom, nešto što nije ugodno slušati i svaki puta nakon toga želiš se baciti sa zgrade. Kolege su mi davale savjete poput toga da se vježbam u autu. Da iskoristim to putovanje 2h dnevno na razgovor na glas sa samim sobom i da ću postati svjestan tih nekih govornih mana. I u nekom trenutku palo mi je na pamet snimiti se. Kako sam se prije bavio videom, imao sam doma programe za montažu i znanje, pa sam krenuo to malo rezuckati da stvarno vidim gdje sam suvišan i tako. I tako, jedna stvar vodila drugoj, dogodio se prvi video. Stavio sam ga na fejs iz neke fore i dosta je dobro prošao. Pa sam nakon par tjedana napravio novi. Nakon par komada, otvorio sam YouTube kanal i sad ih šibam jednom tjedno. Mislim, bar se trudim. Ne računam na neku YouTube zaradu, jer ne vjerujem baš da se kod nas nešto može od toga obogatit. Mislim, znam da neki YouTuberi u Hrvatskoj imaju lijepa primanja od YouTubea. Ali ako me i čeka tako nešto, daleko sam još od toga.

Za sada mi je samo drago da postoje ljudi kojima se sviđa što imam za reći. I to preko svog kanala, gdje nema nekoga ‘ko će me airchekirati. 😊

Najgori susret na poslu bio je sa…?

Karlovački gradonačelnikom Damirom Jelićem (sada županom). Ako pričamo o poslu na radiiju, ali to se dogodilo dok sam još radio na Trend Radiju. I nije toliko zbog njega. Već zbog mene. Ja sam taman počeo raditi na radiju i to kao sidekicker tadašnjoj kolegici Ani Župčić. Nakon samo 2 tjedna, ona se nešto razboljela, a nama je taj dan u goste dolazio gradonačelnik. Stressssssssssssss!!!! Nikad nisam taknuo miksetu, a kamoli u isto vrijeme bio smislen, vodio razgovor, ne gubio flow i radio sve što moraš raditi dok si u eteru. Danas ruke rade same, ni ne razmišljaš o tome. Ali, tada sam se užasno jako gubio. Mislim, generalno bio je to užas. Emisija je odrađena, nije ništa stalo i tome slično. Ali ‘ko god je to gledao, sigurno si je mislio „’Ko je ovog stavio tu čovječe“. Da, btw…Emisija se snimala i za Tv4r. Tako da je stvarno nekome ‘ko je to gledao bilo sigurno jako zanimljivo.

Kako reagira tvoja okolina na činjenicu da si javna osoba ili kako te ja sprdam selebrti? Jesu li sretni zbog tebe?

Pa, reagiraju nekako slično k’o ti. Malo-malo se nabaci sprd u stilu „Uuuuuu…selebriti…“. To je jedan dio ekipe. Drugi dio me ne ferma ni 3% drugačije nego inače što mi je super, jer se zapravo ne smatram selebritijem. I nisam. Jednom, kad ću imati kuću u prvom redu do Korane ili na Švarči s pogledom na cijeli grad i slično,onda možemo pričati o tome tko je selebriti. Do tad, radim svoj posao kao i svako drugi. Samo što je moj malo transparentniji od ostalih. Svi ti traže greške. Ali i to je dio učenja. A posao na kojem ne učiš i konstantno se ne gradiš, po meni nema smisla. Za moj ukus. Brzo bi mi dosadio.

Kao pomalo eklektično ekscentrična osoba, znam kako je to kada si pod lupom ostalih, kada si drugačiji. Jesi li ikada imao neko neugodno iskustvo, jer si npr prezabavan ili možda bolje da kažem preotvoren?

Paaaa..iskreno ne baš ili se ne mogu sjetiti. A zapravo bilo ih je par. Hahaha. Moj je problem manje-više bio što ne znam prešutjeti neke stvari. U srednjoj sam konstantno bio neki borac za pravdu ovo, ono. Kasnije se to isto nastavilo, što je znalo izazvati probleme na nekim radnim mjestima. Ali s vremenom sam naučio prešutjeti. Ne u stilu da ću se složiti s nečim što smatram da nije dobro, nego u stilu da biram bitke. Naučio sam da ne mogu dobiti svaku, pa čuvam energiju za bitne.

Vidiš Iva! Nije lako biti mi. Iako smo uvijek u pravu, nekad se moraš poklopit i prešutjeti. For thegreatergood.

I ZA KRAJ PAR BRZO POTEZNIH

Kada kažem sarma, ti pomisliš na…?

Novu Godinu. Odnosno dan poslije.

Omiljena pjesma ti je…?

Svaka glasna! Stvarno, nemam omiljenu. Daj mi samo da ju mogu pojačat da ju osjetim. Nije šala. Stvarno nemam omiljeni žanr, a kamoli izvođača, bend ili pjesmu. Jednostavno volim mjuzu i volim ih slušati glasno. Bilo koji ritam, jezik, žanr. Neke su stvari bolje, neke lošije. Neke postanu dobre tek nakon 43. slušanja. Neke ti dosade nakon 6.og. I tako..Znam. Čudan sam.

Party s ekipom ili spavanje?

Uvijek ekipa. Pa, makar i spavanje s njima prije nego party hahaha. Siguran sam da postoji neki naziv za taj moj poremećaj, ali ja ne znam biti sam. Ja ako nisam bio 2 dana s nekim na cugi, postanem živčan i nepodnošljiv. I depresivan. U stilu „mene nitko ne voli“ i ta spika. Jednostavno, kao jedinac jako se volim družiti. Od uvijek. I nikad me doma nije mogla zadržati niti jedna serija, film ili crtić, ako se tog trenutka nešto vani događalo. Čak sam od kad znam za sebe rano-ranioc. Ne volim spavati duže od 6-7 (ni vikendima), jer uvijek imam osjećaj da propuštam nešto. A liježem kasno. 5h sna. Tolko mi treba. Sve više ili manje od toga ne nepotrebno. I btw, kažem da ne volim spavati dugo. Ne pričam o izležavanju i hakuna matata životnoj filozofiji. Hehe.
Inače, sam bi dodao za kraj.

Da mogu…Da sam netko ‘ko donosi odluke na nekoj bitnoj poziciji…Uveo bih pod obavezno crtić The Lion King. Ili u domove kod roditelja na odgoj, ili vrtiće, ili škole. Odma’ da djeca od malih nogu nauče sve životne lekcije. Tipa: ko će koga, ako neće svoj svoga…ili…krug života…itd. Da je više ljudi gledalo Kralj Lavova, ne bi danas imali razno razne fantazije i podijeljenosti u društvu. Ali ok. Kužim. Oduljio sam. I ovo nije vrijeme za takve teme.

Dragi moji, ok možda zadni odgovori i nisu bili brzo potezni, ali s ovim dečkom nema ništa na kratko!! Nadam ste da ste uživali u ovim zanimljivim odgovorima, kao što sam ja dok sam radila intervju, uistinu je sunce u tmurnom danu. Da ga ne poznajem od kada je bio maleni dječak (koji je uvijek postavljao zanimljiva pitanja i širokog pogleda slušao odgovore) definitivno bih ga željela nakon ovih riječi upoznati. Zato, palite radio i slušajte ga live ili posjetite youtube.com/maradindario , vjerujte mi nećete požaliti. I mali hint, obavezno pogledajte video o Dubiozi Kolektiv 🙂

Do sljedećeg puta ljubi vas sve iVERICA!

Iva Matijaško Degač

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete