Maske budućnosti…

Kao i obično, tog dana došla sam s posla i obavila svoje svakodnevne rituale. Naravno, snagom uma prebirala sam i analizirala ljudska ponašanja, jer su me crte njihovih osobina svaki dan podsjećale da u vladavini neiskrenosti i lažnih principa iznenađenja nemaju kraja. Nikad mi neće biti jasno zašto je lakše nositi masku i prolaziti kroz život lažnim principima? Kako bi olakšali smisao svog postojanja? Kako bi se svidjeli nekom?  

Zašto unatoč svojim stavovima gradite bar još jednu osobu u sebi koja se nikako ne slaže s profilom vaše duše?

U razmišljanjima sam i zaspala. Probudila me čudna hladnoća. Osjetila sam kako mi tijelo zebe. Pogled na sat govorio mi je da ustanem iz kreveta i ne potrošim ovaj dan uzalud, no tijelo se jedva natjeralo izići iz tople postelje. Kavica za dobro jutro, par krpica na sebi, moj stari fotoaparat i dan je mogao početi. No, otvorivši vrata val hladnoće u trenutku mi je promrznuo tijelo. U zraku nije bilo ničega. Obično tmurno sivilo. Kao samo prisustvo Vraga, sablasna jeza tjerala me da se okrećem iza sebe, kao da ću ugledati baš ono što mi i tjera jezu u kosti. Hodala sam cestom i previrala misli u glavi. Baš u trenutku kad sam stala da zapalim cigaretu ugledah park ispred sebe. Pomislih kako ću šarenilom razbiti tmurnu postelju koja se nadvila nad nama. Tek tad sam pogledala u lica ljudi koji su se kretali oko mene. Čudno, sva lica bila su ista. Razlike sam primijetila samo u fizionomiji, no izražajnost svih bila je identična. Oboren i prazan pogled bez ikakvog znaka mimike. Pomislih u sebi da je dan opće tuge i da se desila neka tragedija, pa opsovah sebi u bradu da pročitam nekad i crnu kroniku

Hodajući dalje naiđoh na dvorište puno djece. Pripremila sam već svog starog prijatelja da blicne koji put i zabilježi im razigrana i sretna lica, no takvih nije bilo. Nisu se čak ni igrali. Neki su sjedili, neki hodali u krug, neki plakali. Zabrinuto sam mahnula gospođi koja je bezbrižno pisala poruke na mobitelu u potpunoj nevjerici da u dvorištu punom djece ne odjekuje smijeh. Ne odjekuje ništa osim jecaja i bespomoćnosti u očima. Ustala je sa stolice, rekla da ne zabadam nos u tuđa posla i zalupila mi vrata. Već tad sam osjetila dozu jakog straha u sebi. Što se i koji vrag desio preko noći? Gdje je nestao osmijeh? Gdje su nestali pogledi topline i nadanja ?

Putovanje me vodilo dalje i pokazivalo mi sve strašnije slike koje sam uredno bilježila fotićem. Ljudi bez mimike, djeca bez nade, plač bez glasa i zamrli krikovi očaja bili su svuda oko mene. Priznajem, ukočila sam se od straha. Neki glasić u meni govorio je sasvim jasno da se ne čudim toliko logičnom slijedu koji je nastao. Glasić koji mi je izričito zapovijedao da nabacim masku praznine kako bih se stopila s masom. Branila sam se žustro i svađala sama sa sobom.

  „Glasiću, odjebi! Znaš da nikad i nisam imala namjeru stopiti se s okolinom.“

Korak po korak skrenula sam u omiljenu ulicu mog grada nadajući se da ću u njoj naći mir. Uvijek jesam. Miris stoljetnih lipa i dvorišta punog suncokreta su liječili sve moje tuge. No, suze su kao lude potekle niz lice ugledavši prizore pred sobom. Cvijeća nije bilo, tek pokušaj umjetne dekoracije visio je sa zida kao uspomena da je nekad na tom mjestu postojao život. Skupina dječaka na par koraka od mene krvnički su udarali čovjeka koji je nosio pune vrećice u rukama. Bez milosti, pogleda hladnog kao led. Htjela sam pomoći, čak i vrištala, no nitko me nije čuo. Nitko nije došao. Nikog nije bilo briga.

U tom trenutku shvatila sam zapravo kakva  se to tragedija dogodila preko noći i da je nikako nisam mogla pročitati u crnoj kronici niti jednih novina. Tragedija koja se razvijala u čovječnosti i oduzela temelj postojanja. Oduzela dušu.

Bila sam u pravu. Nisam potrošila dan uzalud. Vidjela sam raspadanje svijeta, vidjela sam dušu bez ijedne emocije, vidjela sam kako se rasplinula „nada“, iako smo govorili da ona umire zadnja. Trčala sam kući koliko su me nosile noge. Suze su mi nekontrolirano padale niz lice, a glasa nije bilo. Nikad do tad nisam osjetila strah u tolikoj mjeri. Nikad do tad nisam spoznala što je zapravo kraj svijeta. Nikad nisam čula toliko jasan unutarnji glas kao tad, u tom trenutku. Glas koji mi je naređivao da si okončam muke, jer jedina osjećam. Da si prerežem vene, jer više ne postoji ništa.

Probudio me vlastiti krik. Mokra kosa i pidžama natopljena znojem govorile su mi da sam se vratila u javu i da sam upravo imala najgoru noćnu moru otkako ih imam. Samo mozak još nije bio pri svijesti da razlikuje san od jave. Potrčala sam prema prozoru i vidjela uobičajene prizore. I cvijeće i drveća i par koji se ljubio tik pod prozorom. Tek tad sam odahnula i shvatila da je to bio samo još jedan san.  Ispijajući prvi gutljaj kave pitala sam se koliko zapravo ne cijenimo najvrjedniji poklon koji posjedujemo,a pritom smo ga dobili besplatno. Koliko smo zapostavili vlastite duše i kakve smo maske navukli na lica. Maska za okolinu, maska za posao, maska samom sebi kad se lažeš. Pogled mi je pao na aparat koji se nalazio tik do mog kreveta. Nikad ga tu ne ostavljam. Kako je samo dospio na to mjesto?

Znoj je probio moje lice koje je smrtno ozbiljno i prestrašeno buljilo u ekran aparata. Sve slike iz mog sna su zaista postojale.

Nije bio san. Ipak ne. Bila je to budućnost.

Monika Pavlović

 

 

 

Komentari

Monika Pavlović

Ja sam Monika. Jednostavnost života ukrašavam šarenilom kojim je obojan. Kao prava Vaga, uživam u pravednosti i borim se za nju, kad god je prepoznam. Volim suncokrete, boje i ljude koji čvrsto vjeruju u svoje snove Izluđuje me vlastita konfuzija, nametnuti stavovi i ljudski kukavičluk. Nadam se da ćete uživati u tekstovima koje pišem, kojima predstavljam vlastita razmišljanja i vodim svoju borbu s vjetrenjačama života.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete