Živi li se od ljubavi?…

“Od ljubavi se ne živi”, stajalo je na gotovo svakom uglu života, još davno, kad sam tek zakoračila u njega. “Od ljubavi se ne živi”, izlazilo je iz pera raznih autora, iz kao dobronamjernih savjeta, navirivalo se iz stihova, iskakalo iz filmskih titlova. Od silnog je ponavljanja postalo već sasvim moćno i uvriježeno, toliko se okamenilo da će i danas velika većina nas potvrditi upravo to u što su nas i same uvjerili: od ljubavi se ne živi.

“Od ljubavi se ne živi”, govorili su oni što nikada u ljubav nisu vjerovali, jednako kao i oni koji su neprestano za njom tragali. Govorili su i oni razočarani, i oni što nikada nijedan putokaz nisu odabrali srcem, već samo glavom i kojima je naizgled sve bilo kako treba. Jedino im oči nikada nisu sjale. Govorili su to i oni oprezni, oni naizgled brižni koji su mislili da se ograditi od ljubavi znači ograditi od razočaranja. Govorili su i oni što su nekada kao voljeli, pa se sada kao naglo opametili.

Govorili su kad god bi im se pružila prilika i govorili su to velikom većinom svi.

Ponekad, samo ponekad, bi u tom moru onih što ne žive od ljubavi izronilo neko umorno lice. Vidjelo se da je napaćeno i da put kojim je kročilo nije bio nimalo lak. I ono bi, često usamljeno i na prvi pogled pomalo odsutno, na njihove priče samo odmahnulo glavom. Dok lica onih koji nisu živjeli od ljubavi često nisu nosila patničku masku, već neki poluosmijeh sporazumno sklopljen sa životom. Živeći katkad i idilično negdje u prirodi i naizgled obilju, kao u ruskom romanu, ali bez sjajnih očiju. Napaćeno je lice u očima i dalje nosilo sjaj. I bila sam sigurna da on dolazi samo od jednog: što im nikada nije povjerovalo da se od ljubavi ne živi.

“Od ljubavi se ne živi”, odzvanjalo je kad sam odabirala buduće zanimanje, jer pokraj svih mogućnosti koje se danas nude, pokraj svih perspektivnih stvari, ona odabire neki iluzorni filozofski fakultet. Kao da ne zna da odande još nitko nije izišao s ulaznicom za neki bolji svijet. I još naivno misli da će uvijek biti mlada i imati samo sebe, a kad jednom dođe obitelj, kad dođu djeca, kad na naplatu stignu računi, kako će joj onda pomoći njeni Goethe, Schiller, Mann i Hesse? Što ćeš onda, sreća naivna, otpuhnuti prašinu s Kafke i pročitati ondje savjet kako preživjeti?

“Od ljubavi se ne živi”, brujalo je kad smo on, koji je kao i ja vjerovao u potpuno suprotno, iznajmili mali stan i od uzbuđenja ostali budni cijelu noć. I onda onako ludi i ozareni, u praznom stanu u kojem nismo imali ništa, a imali smo sve, otplesali još jednom koreografiju našeg prvog plesa s vjenčanja od prethodnog dana. Bosi, u pidžamama. “Ah, naivaca”, mislili su, “tek su se oženili, pustimo ih u uvjerenju da ljubav vodi svijet, doći će uskoro stvarni život” i ona, kako su ono rekli, zlokobna sedma godina. A mi smo se smijali, u pidžamama, dok me nosio na svojim stopalima kroz prazni stan, tada točno sedam i još nešto malo godina od našeg prvog zajedničkog dana. No, to se valjda ne broji, jer nije bilo potpisano na papiru.

“Od ljubavi se ne živi”, zujalo mi je u ušima od njihovih upozorenja kad sam sama pokretala svoj posao, imajući uza se samo zaleđe od snova i jamstvo od ljubavi. I nikada neću zaboraviti kako smo on i ja, kao mladi par, izlazili noću iz našeg malog, iznajmljenog stana i po gradu dijelili letke. Vjetrovi su zavijali, snjegovi padali, a mi smo se smijali. Promrzli, s tisuću pitanja, tisuću dilema, ali sa sjajem u očima.

“Od ljubavi se ne živi”, tutnjalo je kad smo nagovijestili da želimo više djece. Više od dvoje koliko nalaže neki kao standard. Nadošlo nam je, u našoj priči, onako spontano. Nadošlo, samo iz ljubavi i od ljubavi. “Djeca koštaju, što ćete cijeli život raditi samo za tenisice, jakne, pelene? Djeca odrastaju i štošta trebaju. Nećete ih valjda pustiti da samo rastu kao trava?”, čitala sam im neizgovorene misli ili izgovorene u prostorijama gdje nas nije bilo.

“Od ljubavi se ne živi”, uzdisali su, misleći još uvijek da me mogu razuvjeriti, i to onda kada smo kupovali dvosobni stan, za nas petero i psa. I s nekim snom sa strane o još nekome tko bi se možda uklopio u mozaik našeg mikrosvemira. “Umorit ćete se od razvlačenja trosjeda svaku noć, poludjet ćete svi u za vas premalo kvadrata, zašto ne kupite stan izvan grada ili već negdje gdje biste za isti novac imali još barem dvije sobe? I dodatnu kupaonicu, puno vas je. Od ljubavi se ne živi”, završavali bi misao kojom su započeli navod.

A mi i dalje plovimo, sa smiješkom, sa sjajem u očima, dok me on nosi na svojim stopalima, u ritmu naše pjesme, pokraj razvučenog trosjeda. Sedam plus sedam i još nešto godina, dok naše sve spava, u malo kvadrata, a puno ljubavi.

I dok mi s polica namiguju moji vjerni prijatelji, Goethe, Schiller, Mann, Hesse i Kafka, a sjaj u našim očima i dalje ne blijedi, mogu mirne duše stati na horizont svemira i na sav glas viknuti samo jedno:

JEDINO SE OD LJUBAVI ŽIVI!

Marina Papec

Komentari

Marina Papec

Ja sam Žena Dijete. U vječnoj potrazi za inspiracijom. Zbog nje često zavirujem ispod površine, pretražujem svemire i upuštam se u izazove. Vjerujem da smo ovdje kako bismo voljeli i živjeli svoju svrhu. I još ponešto, što je na svakome od nas da sam otkrije. Volim zapisivati snove običnom drvenom olovkom na papir. Volim rana jutra i kasne večeri. Miris kave. I čaja od japanske trešnje. Moj mikrosvemir čine jedan Muškarac, jedan Pas i tri malena Dječaka. Nema dana da se ne zahvalim na tome. Osim navedenih, dominantne su mi ljubavi pisanje, čitanje i bilježenje trenutaka objektivom duše. Tako nastaju moje priče „Iz Momentoriznice“ koje pišem i objavljujem na svojoj stranici, a za moj roman Šaptač Snova volim pomisliti da može odškrinuti vrata duše. Kad ne pišem, kuham i spremam slastice za prijatelje. U kuhinji plešem. Kao i kroz život, ma što mi pripremio. Za mene su teško i čarobno sinonimi. Vjerujem u mala, svakodnevna čuda i nastojim uvijek biti svjesna neodoljive ljepote postojanja. Živim i radim u Zagrebu kao prevoditeljica i profesorica njemačkog jezika i književnosti. Više mene možete susresti u mojim tekstovima. Čitamo se <3

You May Also Like