Kakav je to svijet gdje nam smeta smijeh?

Nepopravljiva sam. Odbijam vjerovati da na svijetu postoje zli ljudi. Ne ide mi u glavu da ima onih koje veseli tuđa nesreća ili koji žele nekome zlo. Ne mogu shvatiti da ima bolesno ljubomornih, kivnih i jadnih.

Ne, to ne znači da mislim i želim da su svi na svijetu divni, bez mana, altruisti i da je sve savršeno. Bogu hvala da nije tako, da postoje nijanse u širokom spektru boja. Samo, nekako bi ipak bilo ljepše da se ta crna makne iz cijele palete, jelda? I tamno siva i siva. Sve ostalo, ajde, pregrmit ćemo jer će biti više svijetlih pa sve do bijele koje će biti najmanje.

Zapravo, toga lošeg i nema tako puno, sigurno ne u većini jer bismo se onda odavno sami iskorijenili, ali to loše, što god to bilo jače se čuje i bolje se vidi. A to je tužno i to je ono što ne mogu i ne želim prihvatiti. Postalo je normalno češće čuti negativne kritike i komentare nego pohvale, a da su pohvale nešto rijetko i neočekivano, čak i dovedene pod upitnik jer ljudi više ne vjeruju jedni drugima kad ih netko pohvali ili nagradi zasluženim lijepim riječima. Navikli smo se na to da je normalnije dobiti negativnu, od pozitivne kritike. Da negativnu očekujemo, a pozitivnoj se iznenađujemo i još je propitkujemo jer smo uvjereni da nije istinit razlog zašto nam je netko poklanja.

Sve nam smeta. Vrijeme, kiša, snijeg, sunce, debljina, mršavost, djeca, životinje, vjernici i oni koji ne vjeruju. Aktivni, ali i oni pasivni sportaši. Visoki i niski, bogati i siromašni.

Unazad nekoliko tjedana svjedoci smo manjem napadu na jednu radijsku voditeljicu, točnije na njen smijeh. Pa jedni kažu da je preintenzivan, preglasan, neiskren odnosno skrivenih namjera… Doslovno su ljudi počeli uključivati radio i slušati tu radijsku frekvenciju kako bi mogli napisati neki originalan komentar na njen smijeh. Natjecanje u originalnosti zlobnih komentara. Eto, to je svijet u kojem živimo. Ne samo da smo okruženi konstantnim natjecanjima bez razloga, nego se ne sjete natjecati u nečem dobrom već u negativnim komentarima koji su, naravno, bez ikakve osnove.

Kakav je to svijet u kojem je način na koji se netko smije problem? U kakvom društvu živimo da će se prije pisati o tome nego o ljudima koji kopaju po kontejnerima jer smo, nažalost, na njih navikli i ne možemo (ovo nije istina) to spriječiti ali možemo ušutkati jednu radijsku voditeljicu? Zašto ljudi unaprijed misle da je netko neiskren? Zaboga, ona se smije, nije okrala ili ubila nekoga! Dapače, žena odlično odrađuje svoj posao, uživa u njemu i čak je, jer to je danas rijetkost, školovana za posao koji radi. I smije se kao i svi ostali u eteru.

Sve i da se “čudno” smije, što je potpuna neistina, kako nešto takvo može biti problem u moru drugih problema?

Ne radi se tu o smijehu nego o ljudima koji bi voljeli da se i oni sami smiju. Baš onako kao ona, iz sveg glasa, često, na poslu koji obožava. Zavide joj i na smijehu i na onom dijelu života/posla s kojim su donekle upoznati putem etera, u pauzama dok se ne smije. Ali to njima nije problem jer sami sebe ne čuju i ne čitaju. Sigurna sam da su to duboko nesretni ljudi koji odrađuju neki ili nikakav posao i prođu nekad i dani bez da se nasmiju od srca.

Čuju tuđi smijeh, a ne čuju izostanak istog u vlastitom životu.

Kad nekome smeta skup auto druge osobe, svima nam je jasno da se radi o ljubomori i da bi se svi negativni komentari poništili kad bismo svi imali dovoljno novaca za materijalno koje želimo.

Ali kako kupiti smijeh i sreću? Nikako.

Lako je napadati druge zbog onoga što nam manjka, a teško je zaraditi to što bismo stvarno htjeli bez obzira radi li se o smijehu ili novom autu, iza toga stoje trud i rad. Sumnjam da bi svi na svijetu koji uzdišu za nekim skupocjenim stvarima jednako te iste stvari željeli kad bi vidjeli koliko je vremena i truda u to uloženo. Mnogi bi odustali ne na pola puta nego i prije samog početka.

Zavidni su, a ni sami ne znaju na čemu točno jer vide samo “konačan” proizvod.

Na putu do uspjeha i zadovoljstva ne postoji ekspresna linija.

Nepopravljiva sam. I dalje odbijam vjerovati da nekome može smetati nešto toliko lijepo kao što je smijeh.

A.

Komentari

Ana Kolar

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku, vježbanju, Twitteru i promjenama. Dvostruki Vodenjak koji nikad ne odustaje. Krila su mi nekoliko puta podrezana i svaki puta sve jača i veća. Vjerujem u ljubav, a ne u sate, kalendare i modu. Najljepše je plakati i smijati se istovremeno. I hodati bosonoga po travi. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete