VRANA U OLUJI: 5. Tko je Igor?

Pun Mjesec. Noćas ili nikada. Znao je da to može izvesti – nije prvi put da će se ovako igrati. Nije bilo fer i kada mu sljedeći put priđe držat će figu u džepu. Svejedno, morao je znati. Nešto je bilo zakopano duboko u Igoru, Zlatko je to mogao gotovo namirisati. Nešto što je skoro uspio uhvatiti, no za dlaku mu je izmaknulo. Igor toga vjerojatno nije svjestan , to nešto leži zakopano duboko u njemu i nitko nikada nije pokušao iznijeti to na površinu. Ili možda jest? Kako god bilo, Igor ne zna što nosi u sebi. Ni Zlatko ne zna što točno zato i uzima ruksak obješen pored ulaznih vrata. Ubacuje u njega tri bijele svijeće, kutiju šibica i jedan kamenčić koji je stajao skriven na dnu ladice njegovog noćnog ormarića.

Otključava vrata, pogledom preleti stan, uvjeri se da je sve mirno i izađe. Zaključa ga i ključeve spremi u ruksak. Zrak na ulici je ustajao i ljepljiv. Ljetna večer bez daška vjetra. Izmaglica muti pogled u daljini, ne čuje se ni zvuka. Prelazi ulicu i skreće prema šumi. Istoj onoj u koju je doveo Igora kada mu je prvi put pokušao približiti nešto što ne razumije svatko. Nije ni Igor tada, ali Zlatko je znao da se razumiju, da vidi kako u ovome svijetu ima još nečega. Nečeg uzvišenijeg od običnog življenja. Šuma je bila Zlatkov teritorij. Priroda i trava. Drveće, zemlja. Zemlja je bila njegov element i jedino se tu osjećao sigurnim. Zaštićen gomilom drveća koja ga štiti, Zemljom koja mu daje snagu, travom koja mu je često bila ležaj kada ga nigdje drugdje nije imao. Ovo je mjesto zvao svojim pravim domom.

Provlačio se kroz guste grmove kao i onih dana. Znao je put napamet, ne pamti više koliko je puta ovuda prošao. Od sparine mu se zavrti. Zastane, osloni se na mlado drvo koje spremno primi njegovu težinu. Zatvori oči, duboko udahne, otvori ih i izdišući nastavi. Još malo. Još samo jedna zamka na putu. Sada su pred njim tri na prvi pogled identična stabla. Potpuno ista u svakome pogledu, ali smo jedno pokazuje pravi put, a putevi se često mijenjaju. Pomiču se od drva do drva kako bi osigurali da samo onaj tko zaista pripada šumi dođe na odredište. Svi ostali će odabrati krivo i zalutati. Zagledao se pred sebe blago spustivši kapke. Dopustio je da mu misli odlutaju, a slika pred njim rastoči u difuzne obrise. Lijevo i srednje imaju sjenku na sebi. Varaju. To su putevi kojima ne treba ići. Ako kreneš prema tim stablima nadajući se doći do svetišta završit ćeš u beskonačnom labirintu. Tako su mu rekli. Desno nema sjenke. Izgleda kao obično drvo, ni po čemu posebno i to je put kojim treba krenuti. Želi doći u svetište – samu bit prirode. Zato otvara oči i kreće prema desnom drvu. Na izgled se ništa ne mijenja, osim što ga priroda pušta u svoje skrovište. Dolazi na istu livadu na kojoj je doveo Igora, mada sada izgleda nešto drugačije. Nebeski svod prožet zvijezdama obasjava čistinu, a Mjesec je tek provirio iz granja. U središtu se sada nalazi veliki panj. Drvo koje je tu nekada raslo počelo se sušiti i odumirati, kako to biva sa svakim živim bićem. Za sobom je ostavilo osušeni panj koji je s vremenom postao centar moći prirode.

Klekne pred tu stoljetnu drvenu tvorevinu izvlačeći svijeće iz ruksaka. Slaže ih u trokut, a u sredinu stavlja kamenčić. Kresne šibicu i zapali svijeće. Sklanja ruksak u stranu i položi ruke na koljena. Dok se svijeće rasplamsavaju duboko udahne zatvarajući oči. Zadrži dah neko vrijeme i polagano izdahne.

Odvedi me.“ – izgovori to jedva čujno.

Odnekud se stvori hladni povjetarac koji ga obgrli i prenese negdje daleko. S prvim udahom osjeti hladan morski zrak koji mu se širi nosnicama. Otvori oči pri čemu ga dočeka potpuna tama. Trepne nekoliko puta i pričeka da mu se oči priviknu na tamu. I dalje je u istom položaju, ruku položenih na bedra. Mjesec mu je iza leđa – ne vidi ga, ali vidi srebrnkastu stazu koju je stvorio na mirnoj površini mora.

Pokaži mi.“ – još jednom, izgovori sasvim tiho.

Isprva se nije dogodilo ništa. Možda je povjetarac pojačao za dlaku, a možda mu se to samo učinilo. Nekoliko trenutaka kasnije morska se površina počela mreškati. Sitni valovi na kojima su se srebrne zrake odbijale postajali su jači formirajući vir. Ne, nije to bio vir, ali bilo je nešto. Nešto čudno i neprirodno. Nešto što običan čovjek nikada nije vidio. Vjerojatno nikada ni neće. Nešto je izlazilo iz vode. Pjenasto i plavo, izdizalo se iz te hladne vodene mase i poprimalo konture ljudskog bića. Duge, tanke ruke prve su se odvojile od trupa, da bi zatim podjednako duga kosa počela lelujati. Lice je ostalo glatko, plavo i mokro. Poput vodene mase koju na okupu drži nevidljiva sila. Iz kose su svakim pokretom padale kapi vode vraćajući se u more. Iako je bila ženskog lika, znao je da spol ovdje nema važnosti.  Duh je izabrao ovaj oblik iz nekog razloga, ali lako ga može zamijeniti za bilo koji drugi.

Tko si ti da mene dozoveš?“glas poput pljuštanja kiše prolomio se nebom.

Onaj koji mora znati.“ – rekavši to ustao je i zagledao se u biće koje je stajalo nasuprot njega.

Nisam ti dužan ništa reći.“ – novi pljusak prolomi se nebom, samo ni jedna kap kiše nije pala na tlo.

Nisi, ali ipak hoćeš. Obvezao si se.“ – stajao je blago raširenih nogu, nadajući se da ga neće napasti. Taj napad ni on ne bi izdržao.

Jesam li? Dogovor je ispoštovan. Ništa ti više ne dugujem.“ – nalet vjetra razbaruši mu kosu natjeravši ju da se zapetlja u kovrčavu grivu.

Reći ćeš mi. Jer se radi o jednom od tvojih. Jednom koji je odlutao. I ako sam u pravu treba pomoć.“ – iako je vjetar oko njega bjesomučno tukao izgovorio je ove riječi sasvim tiho. Znao je da on čuje.

Netko moj? Što bi netko od mojih radio na vašem? Ta voda na kopno ne ide osim kad mora. Mi smo odvojeni svjetovi. Prevario si se, nitko moj trenutno nije na kopnu.“ – vjetar se stišao, a valovi kao da su se u sekundi povukli.

„Ne laži. Ima Vodu u sebi. Zove se Igor.“ – zarežao je.

„Igor? Onaj kojeg si testirao? Onaj koji je bio ovdje s tobom?“ – more je ponovno bilo sasvim mirno.

Da.“ – protisnuo je kroz zube.

„Ako već znaš, zašto me pitaš?“ – vodeno se lice izobličilo. Pokušaj osmjeha koji nije potpuno uspio.

Trebam potvrdu. Jer ne zna tko je. Ni što ga čeka. Ne zna ništa. Misli da je običan čovjek.“

„Onda neka misli.“ – gromoglasni smijeh nalik na razbijanje valova dopirao je iz nepoznatog smjera.

„Znaš da ne smiješ tako. Tvoj je. Moraš se pobrinuti za njega. Ako nećeš ti, ja hoću.“ – huk vjetra kroz udaljene krošnje unio je nemir u okolinu.

„Ti? Ti ćeš se pobrinuti za nekoga iz Vode? Da mi je to vidjeti! Nisam lagao kada sam rekao da nije moj. Odmetnik je. Dezerter. Otišao je davno i pobjegao k vama. Ja s njim nemam ništa. Niti ću se ikada brinuti za njega.“ – prilika je nestala kako je i došla – uz šum mora i pjenu.

Onda ću morati ja.“ – uzdahnuo je.

Vrati me.“ – svijet se ponovno pretvorio u maglu.

Svijeće su i dalje gorjele, kamenčić je još bio na mjestu. Ugasio je svijeće a kamenčić vratio u ruksak. Čekao je da se ohlade kako bi i njih spremio. Minute su prolazile dok je razmišljao. Bilo je točno kako je i mislio. Igor ne pripada ovdje. Nije iz ovoga svijeta. Stranac je na tuđem teritoriju. Stranac koji ne zna ništa o sebi i svojoj prošlosti. Pa, vrijeme je da sazna.

Alen Bjelopetrović Dax

Komentari

Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

You May Also Like