Iva Matijaško Degač: „Volim te ko…“

Čitam ovih dana naše medije, internet novine, razne blogove i  kojekakve IN stranice, majko mila moja jedina! Sve sami savjeti do savjeta u tipu „5 izvrsnih načina kako razveseliti partnericu za Valentinovo“, ponude popusta na čokolade ili natipkani članci o ljubavi u tipu „Umirem zbog njega, a on jede krumpire“ samo zato, jer je za par dana Valentinovo. Samo zato, jer se to tako treba. Čitam kvazi prijedloge, loše ljubiće, savjete kako kupiti, prodati i postaviti osjećaje u bescjenje kapitalizma, a veze s razumom ne vidim. I ne, ja danas nisam Love Grinch i neću sijati otrovno hejtanje, ja samo ljubav ne gledam tim očima i ne vidim razloga toj prevelikoj kupi-kupi pompi pridanoj jednome danu.

Trebamo se voljeti svakoga dana, a ne onda kada bi mi to „trebali“, jer je red. Jer tako trebamo zbog moranja i ostalih nebuloza koje nam serviraju odmah nakon Sveta Tri Kralja uz perike za maskenbal.

Dragi moji, kada imate pravu ljubav kraj sebe, vrlo je jednostavno – imate i uspone i padove istovremeno. Poetski objašnjeno –jer su vremenski razmaci između ljubavi i mržnje jedan otkucaj srca udaljeni jedno od drugoga. Ljubav nije samo cvijeće, ona je i trnje koje nas pika, ako je prejako stisnemo rukama, gušimo osjećajima, ali je i jedina pojava koja se množi dijeljenjem. Sada kada sam prestala biti poeta iz javnoga klozeta i krenula tjerati meni dragog kolegu na povraćanje u sebi ide realno objašnjenje. Znamo da je matematički množiti dijeljenjem neizvedivo i upravo tu je za mene sva čar ljubavi i njezina istinska vrijednost. A ne u parfemima, bombonijerama i čokoladama koji su samo za nas sniženi ovih dana. Samo za nas u ponudi, jer je Valentinovo. Jer je dan zaljubljenih. Jer ljudi trebaju vidjeti da nam je stalo do partnera ili partnerice, dok se šepurimo noseći darove do blagajni ukrašeni lažnim osmjesima, debelo skrivajući govno od veze ili braka.

Moj brak nije idealan, ali je moj i s čovjekom koji je meni sve. On je moj pojam obožavanja i predmet mržnje (u one dane kada nam hormoni divljaju, a divljaju stalno). Pod stalnim smo stresom, pod stalnim rokovima, pod stalnim aktivnostima naše kćeri. Radimo oboje k’o crvi u kamenu, da više puta samo padnemo k’o klade u krevet. Želimo puno toga, ali nam se malo toga ostvaruje, no i bez obzira na sve jedan na drugoga ne damo. Naša govna sami rješavamo i na kraju priče kada ćelava pjevačica otpjeva jednu za kraj – mi se i dalje volimo. I nismo do toga došli preko noći, dolazimo i dan danas postepeno individualnim i zajedničkim odrastanjem.

Nama je svaki dan Valentinovo, pogotovo kada mu se iskesim kroz zube i kažem „ako ti ne paše idi ća“ i on odgovori „e, baš neću!“. Trebaš imati muda i to odgovoriti ženi koja je u pms-u (mislim nije, luda je pod redovno samo se na hormone kao i ostale čupa –sarkazam za neuke).

No, hajdmo mi malo o toj ljubavi. Kada sam po prvi puta potpisivala njegovo prezime uza svoje (op.a.,da, imam dva prezimena, ne iz odmazde kako čuh pred neko vrijeme, već iz ljubavi prema najvećem muškarcu u mome životu – mome ocu i najboljem muškarcu u mome životu – mome mužu, odmazda bi bila kada bih obrisala oba prezimena i ime i prozvala se Jovanka Broz, a nije da nisam razmišljala i o tome) i na oltaru Crkve potpisala vječnost (bez obzira na to što sam po izlasku iz iste naglasila da sam potpisala do kraja njegovog života, aludirajući na internu zafrkanciju kako ću ga odrobijati kad-tad), potpisala sam zavjet koji se daje samo jednoj osobi. I to se potpisuje samo onoj koja je u stanju jesti govna skupa s tobom u vrijeme kada oluje čupaju krovove iznad glava.

Potpisala sam zavjet, koji je toga dana dan pred mojom majkom i mojom kćeri. Potpisala sam kako ću se o njima brinuti i kada vječnost zgasne, jer ja sam Matijaškova kći.

Bacajući pogled unatrag, na sve naše propuste (jer smo bili mladi), na sve naše pizdarije (jer smo bili neozbiljni), na sve naše divne uspomene (jer se obožavamo) moram priznati da sam zadovoljna cijelim putem kojime nas dvoje idemo, a uz nas i naša kćer (ovaj tekst ću si morati čitati svakodnevno, a najviše u dane kada mu poželim glavu skinuti s ramena, kako bi se podsjetila koliko mi on znači. A, znači mi sve) i raduje me svaka nova pizdarija koja će nam se stvoriti na putu. Da nam ne bude dosadno i monotono.

Najbolji i najgori odabir smo jedno drugome, sretni što imamo i on mene ovako munjenu i ja njega tako trknutoga.

A, kako bih vam pobliže pojasnila kako izgleda ljubav predstavljam vam jedan od naših svakodnevnih razgovora, osim onoga „kaj imamo danas za jesti?“. Kako nikako ne voli kada ga spominjem u javnosti ili kada pišem o njemu, stalno nešto jamra ako učinim isto, pogotovo kada primijeti neki naslov teksta na kojemu radim koji vrišti s ekrana „to je tekst o tebi“, tada moje sve krene s raspravom. Ili barem pokuša, a to ide nekako ovako:

„Piši radije o cvijeću i travi, kaj tko mora znati za mene? Ja sam samo običan čovjek.“, govori mi mršteći nos „hoćeš da se sada neke babe zaljube i zalijepe za mene?“ sprda me kroz smijeh. „Ne pišem o tebi lijepe stvari, evo tu sam napisala da si tvor“, odgovaram brzo, dok još brže tipkam „B. je tvor!“.

„Ti si luda majke mi“ vrti glavom i odmahuje rukom nakon što je pročitao da je tvor.

„To da sam ja luda, stari moj, si znao odavna, trebao si bolje izabrati, ali  nisi, jer realno samo te ja osim tvoje mame volim takvoga trmastoga“, ego trip progovara iz mene dok mu šaljem zračne puse i namigujem.

„Da nisi to objavila!“ – mudro prekida raspravu, jer zna da ću se pretvoriti  iz drage žene u ajkulu, Drakulu, nindžu kornjaču za tili čas.

„Koje da si tvor ili?“-pravim se luda i nastavljam s cimanjem.

„Ma, baš me briga“ – prekine svaki daljnji razgovor i sjeda na kauč. – E, TO JE LJUBAV!

Kada on meni izjasni svoje neslaganje, a na kraju kaže “baš me briga radi što hoćeš” 🙂 Šalu na stranu, ali to smo mi. Volimo se zajebavati, svađati, raspravljati, galamiti (ok, to ja najviše radim), ali kada noć padne i sve oružje ostane po strani liježemo jedno kraj drugoga gledajući se u oči, znajući kako imamo samo jedno drugo.

I za kraj ove ljubavne balade, tko nije čuo pjesmu, čiji sam naslov tako jako i besramno “ukrala”, neka si posluša (meni omiljenu trknutu i izvansvemirski genijalnu) grupu Lollobrigida i stvar „volim te“. I ne, nisam ukrala naslov, jer želim da me tuže, optuže i zaklene, jednostavno se potrefilo, jer je to pjesma koja najbolje opisuje ono što za mene osobno predstavlja ljubavi. Sve što je ljubav nalazi se u toj jednoj pjesmi. Opisano jednostavnim nabrojenim riječima, bez neke velike nauke. Što za mene ljubav i jest – nebrojeno puta ponovljene jednostavne riječi kao što su – volim te, mrzim, te, gubi se, vrati se, obožavam te, smiri se …

Ljubav ne smije biti jednostavna, jer to onda ljubav nije. Ona mora biti odraz nas kompliciranih i predivnih.

Iva Matijaško Degač

Komentari

Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik - i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r'n'r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj "lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna" - koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

You May Also Like