Iz ugla male Aurore: Moj tata

Moj tata je pisac i on ostaje kasno budan, no svejedno ustane često kad i mama. Tada njih dvoje piju čaj u tišini. Sjede pokriveni nepalskom dekicom, kako je vole zvati od milja i slušaju muziku.

Tata ili mama me probude, ali se češće sama probudim i zatim me odvedu u vrtić. Volim kad me tata poljubi ujutru i pomiluje po kosi. On se jako voli igrati sa mojim loknama i praviti sebi brkove. 😀 Uglavnom mi mama pravi frizuru, ali ponekad tata splete pletenicu.

Volim provoditi vrijeme sa svojim tatom. On me nosi oko vrata i vodi kroz šumu. Dok mi hodamo,  mama čuva bracu. Voljela bih da budem izviđač, kao što je on bio. Mi puno volimo da hodamo, beremo cvijeće i da se penjemo. A kad se popnemo na mali brijeg u blizini, koji se vidi iz naše kuće, onda tata prostre dekicu i ležimo. Gledamo oblake i pogađamo koliko je sati. Tata puno zna i svemu me hoće naučiti. Kad mi dosadi da ležim ili sjedim pored njega, trčim oko drveća. Ponekad uberem cvjećke, pa mu stavljam u kosu. On se ne ljuti kao druge tate, već se smije.

Moj tata nije kao druge tate. On se voli šaliti, plesati, skakutati po ulici kao moj drugar Filip, zna čak i kuvati. Obično zajedno učimo pjesmice, koje mi kaže teta Ana u vrtiću. Mnogo volim pjesmice.

Tata me vodi na časove baleta i ostaje sa mnom dok ne završi čas. Kad se vratimo kući braco i ja sa tatom gledamo crtane filmove, a mama pravi kolače ili piše. Juče smo na ulici vidjeli veliki papir na kojem je bilo lijepo srce. Pitala sam tatu, šta tamo piše. (Mama i tata me uče čitati, ali ne znam još dobro.) Pročitao je: LJUBAV je kad te pogodi ljubavna strijela, a ništa te ne boli!“  Stala sam i gledala dugo taj veliki papir što svijetli i nije mi tu sve bilo jasno.

Kad mama izvede u šetnju Feliksa, često braco i ja idemo sa njom. Braco je još mali pa ga mama i ja guramo u kolicima, a Feliks je dobar pas. Volim se igrati sa njim. Dok smo mi u šetnji tata obavlja neke kućne poslove, koje mama nije stigla i pije svoju popodnevnu kafu. Tata je jako smiren i lijepo mi objašnjava kad mi nešto nije jasno.

A kad svi zaspimo, ostaje da piše svoju knjigu. Voljela bih da ležim kraj njega. Ćutala bih, ne bih ga prekidala. No, mama kaže da moram spavati i biti odmorna ujutru za vrtić. Jedino kad su praznici, šćućurim se uz tatu i dok on kuca na laptopu, ja ležim pospano gledajući ga kako se mrgudi na prazan list. Izgleda kao Ljutko iz „Snježane i sedam patuljaka“. On vrlo rijetko ima, kako kaže „blokadu“, to je ono kad ne može da se sjeti nekih riječi. Ćuti tad i gleda u zid. Mama kaže da ga tad pustimo da se sjeti šta želi da kaže. Mi se išunjamo lagano napolje.

JOJ, DA…Kod tate na kompjuteru imaju super baloni, što ih volim gledati! I on se oraspoloži, kad ih gleda.

Mi u kući imamo mnogo knjiga i slikovnica, koje mi tata i mama čitaju.

Juče smo sa tatom gledali crtane filmove, a mama je izvela Feliksa u šetnju i otišla do prodavnice. Mi smo čuvali Feliksovu curu Lenu i njihove štence. Dobri su, slušaju me.

Jedva smo nagovorili mamu da izađe, kako bi nas troje uspjeli završiti joj poklon za Valentinovo. Uzela sam male makazice i izrezala srce pažljivo. Juče smo joj kupili jagorčevine, jer puno voli cvijeće i proljeće. Nismo našli njene mimoze. Ne znam da li će joj se svidjeti jagorčevine. A u kutiju smo stavili igračku i Rafaelo kuglice…Mama ih puno voli. Tata je čuvao stražu, da se mama ne vrati ranije, pa sam svako malo govorila da ide provjeriti na prozor.

Kad su se vratili mama je izgledala kao Ana iz crtića „Snježno kraljevstvo“, pletenica joj je bila prekrivena pahuljama. Baš je jako padao snijeg. Zatim smo tata i ja uzeli metlicu i počeli da sa njih otresamo snijeg. Braco je izvirivao iza ćoška i smijao se. Prvo je mamu gledao čudno. Nije znao ko je to. Napravila sam mami čaj, da se otkravi, kao Mala Mu, tata mi je malo pomogao. Zatim smo se svi obukli i izašli da pravimo Snješka Olafa. Grudvali smo se, valjali u snijegu. Tata je donio mrkvu  i staru šerpicu, a mama i ja smo sakupile koru drveta za dugmiće. Braco nas je sve vrijeme gledao. On se malo plaši snijega, jer je mali, pa samo sjedi na sankama i čvrsto se drži. A snijeg je ove godine baš puno padao.

Idem sad, tata me zove da gledamo crtiće. Joj, nadam se da su „Leteći medvjedići“… 😉

Do sledećeg druženja sa malom Aurorom, lijep pozdrav i razbarušeni smješak

Bojana Knežević

Komentari

Bojana Knežević

Bojana Knežević je pisac, zaljubljenik u strane jezike, putovanja, fotografiju i grafički dizajn. Traži, otkriva na svom putu talente, kojih nije ni bila svjesna. Piše pjesme, putopise, eseje, bajke, duhovne tekstove i ni zbog ogromnog dobitka na LOTO-u ne bi ostavila pisanje. Voljela bi pokrenuti ljude, da unutar sebe potraže talente, uvide šta sve mogu i ne dozvole da ih ograniče šablonima. Život je izvan šablona Uma, zone komfora i jedno veliko istraživačko putovanje. Životna su joj želje posjetitu Nepal – naći se u podnožju Himalaja, grad Varanasi (Indija), prehodati „El Camino de Santiago“ i obići Italiju vozom. Smješite se svakog dana, jer svaki dan je poklon. *:)

You May Also Like