Ljubav kao navika

Vjerovali ili ne, ovo je treći pokušaj pisanja teksta na temu „ljubav kao navika“. Prva dva bila su puna ljubaznih riječi i pametnih savjeta, ali znate što? Ništa to ne valja! Ništa! Nema savjeta koji ja ili bilo tko drugi mogu dati bilo kome, a pogotovo da bi on bio isti za dvije različite osobe! Jednostavno nema! Uostalom, tko sam ja da vam dajem savjete kad u vašem domu ne živim? Samo vi znate kako vam je u vaša četiri zida.

Samo vi… i ljudi uz vas. Oni koji vas vole. Oni koji su znali kakva ste osoba bili prije nekoga odnosa, koji su bili vaši snovi i nadanja, čega ste se bojali, a što ste pod svaku cijenu željeli ostvariti. Smisao prijateljskog, a kamoli ne onda i partnerskog odnosa, je da vi s tim osobama podijelite svoj život, a snove, nadanja i planove koje imate ostvarite zajedno, ili vam zbog njihove podrške bude lakše ako to radite sami! Smisao je u takvom odnosu ostati, postati ili biti svoj, jer jedini način da se odvažimo slijediti svoje snove je ako smo centrirani i svjesni sebe baš onakvih kakvi jesmo.

Koliko nas se vjenčalo sa svojim najboljim prijateljem uz kojega je sve nekako lakše, i ono lijepo, i ono ružno? Koliko nas je zbog toga ušlo u brak? Koliko nas ima snage, mogućnosti i potpore slijediti svoje srce (a u braku su)? I zašto, o zašto, kad već znamo da je brak i tada (jebeno) krvav posao, pristajemo opteretiti vlastito postojanje odnosom u kojemu nećemo moći biti svoji?

Znamo odgovor. Oni koji biraju brak reda radi, brojni su. Mnogo je razloga zašto biramo biti ukalupljeni i ne priznati si da nismo načisto sami sa sobom, a kamoli sa osobom s kojom se vjenčavamo. Neke stvari ne želimo priznati, jer to bi značilo prihvatiti sebe i svoje čežnje i napraviti nešto u vezi s tim pa umjesto toga poželimo biti netko drugi, a najčešće od osobe pored nas očekujemo da nas financijski, moralno, društveno ili na bilo koji drugi način „spasi“. Princ na bijelom konju, žena-majka-kraljica i ostale zablude, odnosno  u stvarnom životu: konjina i žena-majka-patnica. I tako… iz pravih ili krivih razloga, mi smo u braku… I što sad? Ta osoba pored nas ima svoja očekivanja i nekako ispada da umjesto da ona nas spašava, sve češće se to očekuje od nas…

Izgleda da je na pitanje: „Što sad“, univerzalan odgovor: „Osvijestiti se.“

Kako godine prolaze, a ljudi sazrijevaju, može se dogoditi da „krivi“ razlozi za sklapanje braka postanu oni pravi. Osobe koje su nezrele stupile u brak mogu se posvetiti sebi, naučiti cijeniti svoje partnere i ostvariti kvalitetan odnos. Rastu li zajedno, skupa sa svojim partnerom, mogu stvoriti solidne temelje. Vjerovali ili ne, znam parove koji su nakon puno godina braka, s pomakom razmišljanja ostvarile značajno poboljšanje odnosa. Ljudi su to koji su poželjeli bolju kvalitetu odnosa i na tome su radili. Da, da… radili! Nije došlo samo od sebe, nisu se probudili i rekli: „Volim te – i ja tebe“ i sve je bilo u redu. Već su pomalo klimave temelje odlučili popraviti preispitivanjem sebe i učenjem poštovanja drugoga, što je s vremenom izraslo u osjećaj zahvalnosti na odnosu koji dijele i pretvorilo se u (negdje usput izgubljenu) pravu zrelu ljubav.

Isto tako, znam parove koji su zajedno bili sretni, nasmijani, vedri, izgledali jako zaljubljeno i koji danas više nisu zajedno. Oni su imali „prave“ razloga ulaska u brak. I s tim pravim razlozima su se počeli zanemarivati. Tražiti sebe van sebe. Tražiti sebe u drugim ženama (jer ne, nije u MENI stvar, uz bolju ženu i ja ću biti bolji). Rezultat tih kriza srednjih godina su propali brakovi i djeca rastavljenih roditelja. Nadam se samo da im je odgovor na pitanje jesu li sada sretniji – da. Nisu samo muškarci ti koji sebe traže van braka, to su i žene. Jer koju zamjerku možeš naći majci koja je privržena svom djetetu? Kako bi se itko usudio reći joj da nije posvećena braku jer mjesecima, čak i godinama ne želi taknuti svog muža, jer dijete joj je sve… I takve odnose znam… Danas, jedna takva žena sa svojim mužem vodi ljubav tri puta tjedno, u tome uživa i priznaje da je godinama bila u nekoj čudnoj fazi i da je u zadnji tren spasila svoj brak. Ali došla je do neke spoznaje i primijenila ju je. A njen muž je imao dovoljno ljubavi, strpljenja i mozga da njenu čudnu fazu razumije, pruži joj podršku i sada tri puta tjedno u rezultatima svog i njenog truda uživa.

Blago im se, to ste pomislili? Ali to može svatko! Probuditi se, osvijestiti SEBE i pogledati koji je to partner godinama uz njih. Ako shvate da su pored nekoga tko ih zaista guši, ne priznaje kao osobu, u biti – NE VOLI, onda je prva odluka koju moraju donijeti – ostati ili otići. Ostati znači pokušati još jednom, opet počevši od sebe. Otići, znači osloboditi se tog truda, ali možda i rezultata koji su blizu. Svatko za sebe u svom srcu to najbolje zna, makar si to često ne želimo priznati niti si takvo pitanje postavljamo.  S druge strane, onaj koji nakon „buđenja“ primijeti da pored sebe ima fenomenalnu osobu, koju ustvari voli i koja mu u toliko puno stvari odgovara, s malo će truda naučiti u tom odnosu još više uživati!

I za kraj, zapamtite – NISMO SVI ISTI! Nismo! Slušajte sebe, svoje srce i živite po svome. Ja uvijek znam reći da se partnera bira srcem i glavom. Nije dovoljno samo srcem, jer hormoni nas nekad izlude i kemiju zamijenimo sa zaljubljenošću, a nije dovoljno ni samo mozgom, jer od pameti i intelektualnog slaganja nam neće brže udarati srce.

Srce + mozak = (koliko toliko, ponekad i možda) dobitna kombinacija za sretnu ljubav.

Svaka od nas je različita. I muškarci su različiti. Najgore je voditi se receptom „svi su oni isti“ i ne prilagođavati se svojem partneru. Neki vole da ih se pusti na miru, neki vole neprestano iskazivanje nježnosti, neki su šutljivi, neki puno pričaju, o čemu mi pričamo kad kažemo da su svi isti? Kakva glupost! Velike su razlike među nama i to treba prepoznati.

Za mene je idealan odnos onaj koji mi pruža zagrljaj u kojemu se topim, pogled u kojemu tonem i krila koja mi daje onda kad ja za njih nemam snage ili povjerenja u samu sebe. S poštenom dozom uzemljenja kad odlutam daleko među oblake.

Želim vam svima da u sebi pronađete svoju snagu, a partner pored vas bude osoba uz koju će život biti lakši, a ne teži.

Sve vas ljubi, u život zaljubljena Anita.

Anita Ratkić Šošić

Komentari

Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete