Nela Baričević: Naše konačno “ne” vjenčanju?

Gledam te kako zamišljeno hodaš ulicama našega grada. Gledam kako ti se vječnost lovi za umorne vjeđe ali ne priznaješ. Ne priznaješ umor od posla već se braniš osmijehom. Gledam te tako snažnog i divim se kako si od onog klinca s rokerskom frizurom dogurao dovde. Gledam nas koji se za svojih uspona, jednako kao niti za svojih periodičnih padova, nismo dali ugurati u kalup radi kalupa, jer mi nikada i nismo odabrali pripadati radi pripadanja. Pripadati eto tek tako da masi možemo položiti čiste račune i da nam cipele budućnosti budu skrojene po (pret)postavljenoj mjeri.

Gledam te kako zamišljeno hodaš ulicama našeg grada i pitam se je li ovo naše konačno zbogom udaranju pečata.

Nikad mi nismo patili od titula. Nikad praznih glava nismo jurili za svijetom već bi običavali stati na loptu pa iskreirati svijet po svojoj mjeri. No vidi tu publiku što kao pred kakvu predstavu pruža krakove našemu svijetu. Vidi ih kako su provirili iz svojih zidova. I sretni i nesretni.

Sretni bi dijelili komadiće svoje sreće s nama, no ne vide da nije svakome identična sreća predodređena. Naposljetku, netko uživa u slatkastom mirisu otrova, a netko mu drugi ne smije ni blizu.

Oni bi nesretni pak dokaz da je svima tako. Da je to put života i da je svakom pojedincu, svakom paru istim nalivperom pisan. Oni i ne vjeruju da prvi mogu uživati takvu sreću već ih prosto prozivaju da si umišljaju i da će se jednog dana njihov san rasplinuti poput oblačića sapunice.

Uzmimo da uistinu hoće. Ne vrijedi li im pak i to prsnuće oblačića pod cijenu godina života u sreći? Nekako mislim da svi zaključujemo isto. Naposljetku, ti ubračeni, iliti odbračeni no po premisi nesretni pojedinci ne žele nama po defaultu kakvu nesreću. Oni samo žive nezadovoljstvo misleći da je to jedina opcija.

Jedan život u kojemu je jedina opcija živjeti u tuzi, nesreći, u vlaku koji samo ide – neovisno tome gdje odvozi? Glupost. Probudimo se!

Pored sretnih i nesretnih, pored vremena za brak ili mrak, kako kome, nama je vrijeme za ljubav. I to je vrijeme zapravo jedina konstanta, jedina institucija, jedino pisanje nebu koje priznajemo. Jedino putovanje čiju kartu svjesno odlažemo u svoje džepove. Duboko u svoje džepove. Na sigurno. Od pogleda, mjerkanja, propitkivanja, tračanja.

Ipak, odlučimo li se jednom potpisati dalje od onoga lokota čiji ključ odavno bacismo, e onda to neće biti po pravilima mase. Neće to biti kako zahtijevaju kojekakve tradicije, norme. Niti onako kako odgovara koječijim zahtjevima.

Tada će to biti poziv za slaviti ljubav. Poziv od srca srcu. Od zemlje za zemlju. Od neba za nebo. Ono jedno. Ono zajedničko.

Ta, nikako to neće biti po svačijoj mjeri. Istini na volju, po ničijoj to mjeri ne mora biti skrojeno do po mjeri onih koji odlučiše potpisati ono što ionako već žive. Dakako, ljubav ne počinje potpisom na papir. Osim onda kada govorimo o srednjoškolskoj ljubavi pa se ona njemu kriomice potpiše u bilježnicu, tek tako… da ju zamijeti.

Ljubav, dakako, ne počinje izgovorenim “da” pred širokim auditorijem koji je kao po kakvoj, dobro uhodanoj, špranci, već spreman za glasoviti aplauz.

Ljubav sasvim tiho i posve nenajavljeno ulazi i zauzima prostor. Pomalo predvodi u srcu onoga drugoga. Nježnim korakom gazi one koji su bili prije, a još nježnijim briše jokere sudbine. One koji su tu, na vratima budućnosti, u slučaju da zatreba. Ljubav, jednom kada dođe i kada je ona prava, ta ljubav nakon svojih oluja zna da je tu da ostane i da joj se kao takvoj ništa nema dodati ili oduzeti.

Naposljetku, ovo nikako nije naše konačno “ne” vjenčanju. Tko zna… možda jednom i mi organiziramo kakvu svečanost u kojoj ćemo proslaviti svoju ljubav. Ali tada samo s našim najdražima. Nikako s onima koji spadaju u skupinu reda radi. Oprostit ćete, ni ljubav se ne događa eto, tako… reda radi, shodno tome, ne vidim niti jedan razlog da ju reda radi slavimo.

Ma daleko od toga da ne volim vjenčanja. Eto, brojim koji mjesec i svojem sam najsnažnijem i najvećem prijateljstvu vjenčana kuma. Moram li dodati, najponosnija ili se to vidi? Evo, za slučaj da se ne vidi, neka stoji ovdje.

No da, ni to vam ne spada u reda radi kategoriju. To je nešto što se zna. Nešto što oblaci pod nebom ispisano nose još od kad je začetka našega prijateljstva.

Zapravo, usudila bih se reći da volim vjenčanja. Ona koja odišu ljubavlju, a ne novčanicima. Njih volim. Volim ona vjenčanja na kojima znam da ću slušati note iskrene ljubavi i međusobna poštovanja, a ne svjedočiti poprijekim pogledima dviju strana obitelji. Njegove i njene. Volim vjenčanja, u kojima ni ja, a ni gost pokraj mene nije reda radi. U kojima upravo spojena ljubav nije reda radi. Na takva se vjenčanja rado odazivam. Na njih dolazim, ili se u iskrenoj nemogućnosti, uljudno ispričam.

Takvom bi vjenčanju i u prvom licu, jednom, svjedočila. Jednom… ili možda bolje reći, možda jednom, jer nisam sigurna da mogu dobiti veću potvrdu njegove ljubavi prema meni spram njegova pogleda i Milke s keksima. Jer zna da ju volim, a ja znam da volim njega…

Nela Baričević

Komentari

Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete