Pod krinkom ljubavi

Obuci staru krinolinu i prebaci bijeli šal

Ja ću svirat’ violinu i bit’ će maskenbal

 

Jednom godišnje svatko ima pravo na zajednički dan. Dan koji je posvećen samo nama. Naša godišnjica, naš mali kutak sreće. Danas ću mu pokucati na vrata noseći isto odijelo koje sam nosio kada smo se upoznali. Uzeti ću i buket ruža mada ih on zapravo ne voli. Ja ih volim i ja ih poklanjam. On će znati cijeniti gestu. Da možda radije odnesem nešto drugo? Nešto što on voli? Ruže su ionako precijenjene… Vidjet ću.

Morat ću mu reći da ga volim. Vjerojatno ću to učiniti tiho, jer glasno te riječi ne mogu prevaliti preko usana. Volim ga, o da, volim ga. Govorim to samome sebi bezbroj puta na dan. Pomislim na njega i kažem sam sebi da ga volim. Vjerujem li u to što govorim? Ili nastojim uvjeriti sebe?  Svakoga je dana u mojim mislima, sve svoje dijelim s njim. Iz ljubavi? Ili iz navike? Naučeni obrasci ponašanja teško se mijenjaju. Je li moguće da je naša ljubav od jednom postala tek puka rutina?

*  *  *

Na današnji dan smo se upoznali. Koliko je vremena prošlo od tada? Skoro pa se ni ne sjećam. Lažem, sjećam se kao da je bilo jučer. Odmah mi je zapeo za oko, takva prilika se ne propušta. Ne, nisam se osjećao kao lovac, niti sam o njemu razmišljao kao o plijenu. Bio je jedinstven i to me privuklo. Bio je simpatičan, drag, nosio je sreću u očima. Sreću koja mi je tada trebala više od ičega. Zato ću mu danas pripremiti večeru. Otvorit ću bocu vina koju sam kupio još prošle godine i čuvao samo za ovu priliku. Popiti ćemo čašu ili dvije jer zapravo ne volimo vino, ali pivo nekako nije primjereno za svečane prilike. Nježno ću ga poljubiti i reći mu da ga volim. Glasno, no ipak nježno. Potrudit ću se da shvati što te riječi znače, da vidi da u njima ima istine. Znam da će mi vjerovati jer me voli. Voli me onako kako ja njega ne mogu, cijelim srcem i cijelom dušom. Ja volim ono što smo bili. Došao je poput uragana i sastavio me kada sam mislio da više ne mogu dalje. Pomogao mi je da stanem na noge i pridržavao me dok sam ponovno učio hodati. Danas se još uvijek držim za njega. Ne iz potrebe. Iz navike.

 

Zaigraj kao da more šumi, a ti si jedan val

Samo veliku tajnu glumi, jer takav je maskenbal

 

Jednu smo večer proveli sami u sobi. Uz laganu, plesnu glazbu. Više se ne sjećam što je sviralo ali sjećam se da je to bio prvi trenutak istinske sreće u mom životu. Popili smo skoro pa previše. Otvarali smo bocu za bocom vina prazneći ih u velike čaše koje su tek nekoliko minuta ostajale pune. Plesali smo čvrsto stisnuti jedno uz drugo zaboravljajući na svijet oko nas. On, ja, glazba i vino. Bilo je to nešto najbolje što čovjek može osjetiti. Opušteno njihanje uz pozadinsku glazbu dok ne mislimo ni o čemu drugome osim o tome koliko nam je drago što onaj drugi postoji u našem životu. Često se pitam koliko je tim osjećajima kumovao alkohol, jer nikada kasnije nisam osjetio koliko ga jako volim. U usporedbi s tom, sve kasnije večeri su izgledale blijedo. Poput odjeće koja  je oprana previše puta.

*  *  *

U početku nisam pušio u njegovoj blizini. Smetao mu je dim cigareta i ja sam to poštivao. Maknuo bih se u stranu, otišao u drugu prostoriju ili na balkon iako je bio siječanj. Zapalio bih ju i popušio što sam brže mogao samo kako bih mu se što prije vratio. Nije me tjerao da se ostavim tog poroka, ali mi je davao do znanja da mu smeta. Kasnije se opustio i kao da na to više nije obraćao pažnju. Možda mu zaista više nije smetalo. Govorio je da mi cigareta pristaje, da s njom djelujem muževnije. Volio je to kod mene, mada nije volio dim. Uvijek me gledao s blagim osmjehom dok pušim, kao da mu je posebno zadovoljstvo što me ima. Ima me zauvijek, jer sada, nakon toliko godina što su iza nas više nismo dvije odvojene duše. Sada smo jedna duša razdvojena na dva tijela. Postojimo zajedno i volimo što je tako. I on i ja volimo rutinu. Ne možemo više iz ove komfor zone koju smo stvorili. Želi li on uopće promjenu? Ili sam ja negativac u cijeloj priči?

 

Nemoj da skrivaš lice malo, pusti ga neka sja

Nikome nije do nas stalo, sami smo samo ti i ja.

 

Zaista sam volio izlaziti s njim. Biti viđen, prepoznat i pozdravljen. Govorili su nam da smo savršeni par. Divili su nam se, smijali se s nama, provodili vrijeme u našem društvu. Bili su očarani time koliko smo dugo zajedno, kako si nismo dosadili i nismo dopustili da nas svađe kojih uvijek ima u vezama razdvoje. Moji prijatelji su uvijek govorili da im je naša veza uzor i da oni žele takav život. Kako su se samo prevarili…. Nekada sam mu tako lako mogao reći da ga volim. Izlazilo je to iz mene bez razmišljanja, pri samom pogledu na njegovo lice. Sada, čak i kada ga držim za ruku ne gledam ga direktno u oči. Sasvim malo skrenem pogled jer ne mogu izdržati. Ne mogu mu više reći te dvije riječi bez da mi grudi ne zatitraju, bez da se osjetim lažno. Iskrivljavam istinu u svakome trenutku provedenom s njim, ali i dalje ne znam pustiti. Ne mogu. Ne mogu zamisliti život bez njega, a njegova me prisutnost sve više guši. Osjećam se kao da imam omču oko vrata dok stojim na stolici, a on je taj koji odlučuje hoće li mi ju izmaknuti.

* *  *

Provodeći vrijeme s njih spoznao sam koliko zapravo želim da se maknemo od društva. Želio sam provoditi mirne večeri uz filmove ili serije, zdjelu punu nezdravih grickalica i krigle jeftinog piva. Želio sam njega, ne njegove prijatelje. Želio sam provoditi vrijeme u njegovom društvu, ne s njegovim društvom. Ponekad sam imao osjećaj da nisam drugo doli lutka za pokazivanje, mada sam uvijek znao da to nije istina. Svejedno, crne misli se uvijek rađaju, takvi smo mi ljudi. Navikneš se s godinama da nećeš dobiti ono što želiš i trebaš, pa prihvatiš ono što ti se nudi. Objeručke. Ne znam hoće li ikada shvatiti da ti njegovi prijatelji nisu ništa drugo doli gomila bezveznjaka kojima on ne znači puno. Osim večernjih izlazaka vikendom, on s njima nema drugih dodirnih točaka. Nikada se nisu potrudili upoznati me, mada nisu propustili priliku kritizirati me. Ili hvaliti, sasvim svejedno. Iz njihovih usta i pohvala dođe kao kritika. Više nikada nećemo biti sami, jer sami se ne možemo podnijeti. Dok se pravimo da je sve u redu i on i ja tražimo izlaz iz ove uzaludne priče.

 

Život je maskenbal, svatko se krije ako u sebe siguran nije

Život je maskenbal, ljudi su krivi, sa tuđom maskom, lakše se živi.

 

Zagrljeni ležimo na trosjedu. Glava mi je naslonjena na njegovo rame dok me slobodnom rukom obgrlio. U drugoj ruci drži cigaretu iz koje se mirno podiže plavičasti dim. Jednom davno sam se obrecnuo na njegov porok i tada je prestao pušiti u mojoj blizini. Nije mi smetalo njegovo pušenje, ali bilo je dobro imati nešto čime ga držim u šaci. Taj strah da mi neki dio njega smeta, to je adut koji se uvijek mogao iskoristiti. Popili smo cijelu bocu vina, nakon nje još jednu. Otupio sam. Osjećam kako mu srce kuca. Usporeno, jednolično. Nekada mi je to bio najdraži zvuk. Danas želim popiti još jednu bocu samo da ga odagnam iz misli. Bombonijera koju sam donio stoji na stolu. Nije ni strgnuo omot s nje. Možda sam ipak trebao donijeti ruže.

*  *  *

Prsti mi mehanički prolaze kroz njegovu kosu. Još uvijek osjećam svaku vlas, svaki gelom zaglađeni pramen. Sada više ne bude osjećaje. Mogao sam se satima igrati njegovom kosom bez da mi imalo dosadi. U ovom trenu samo gledam mogu li negdje skloniti ruku bez da primijeti da mu pridajem manje pažnje. Nemam gdje ni kako, zato nastavljam davno utabanim putem. Milujem mu trodnevnu bradu, a trenutak kasnije se vraćam na oštru tamnu kosu. Povlačim dugi dim iz gotovo ugašene cigarete kompenzirajući time nemir u drugoj ruci. Da smo popili još malo više zaspali bi ovako, točno u ovoj pozi u kojoj smo sada i ne bih se morao zamarati time kako se on osjeća. Probudili bi se sljedeće jutro i on bi otišao na posao. Ja bi otišao do trgovine po još jednu bocu. Povlačim još jedan dim – posljednji. Gasim dogorjelu cigaretu u pepeljari do mene. Uvjerim se da je ugašena, pa zatvorim oči. Sanjam da smo ponovno sretni i da se još uvijek volimo. On je nemiran i probudi me nekoliko puta kao da me izvlači iz fantazije koja se kroz godine rasplinula. Fantazije koja više ne postoji. Jer danas više nismo ljubavnici. Danas smo stranci koji se prave da se poznaju.

Pierrot


Ilustracije: Hrvoje Vuksan

Stihovi: “Život je maskenbal”, Teška industrija, singl (Jugoton 1976.)

Komentari

Pierrot

Možda jesam jedan od onih koji stoje sa strane, ali nipošto nisam onaj koji šuti. Smijem se, mada me češće prati sjeta, jer svijet u kojem postojim okrutna je zbilja kojoj ne nalazim smisla. Ja sam tek prolaznik u tvojem životu, usputna misao i trenutak pažnje. Pripovjedač ljudskog uma, tumač banalne drame. Suza u mome oku nipošto nije od tuge, već više iz bijesa, nemoći i žudnje. Bjelina moga lica odražava prazninu duše. Ja sam Pierrot – pripovjedač suvremene praznine.