Prvo sam osjetio vreli dah na uhu, a onda i njen topli glas kako mi šapuće na uho. Doziva i vraća u stvarnost iz oluje misli što su tutnjale u mojoj glavi. Njen topli dlan mi pomilova obraz.

„Gdje si to odlutao? Izgubila sam te na trenutak. Opet negdje u kovitlacu tvojih sumanutih misli?“

„Izvini.“

„Nemiri se opet bude?“

„Kako si znala?“

„Nazvao si me u pola jedan poslije ponoći nakon što se nisi javljao mjesec dana. Jebao si me kao porno zvijezda, bez emocija. Hladno. Poslovno. A onda si se izgubio u oluji tih svojih misli dok ti ležim na grudima.

Negdje u toj tvojoj lijepoj glavi plovi mali čamac, ljulja se na valovima. Traži svjetlost svjetionika i sigurnost luke. Ja ti to nudim, ali ti to ne vidiš. Ne želiš da vidiš.“

Pogled mi je bio uperen u plafon. Bila je u pravu. Od svih žena u mom životu ona me je vjerovatno najbolje poznavala. Zato i jesam bježao od nje. Zato sam joj se uvijek i vraćao. Iskorištavao sam njenu mirnu luku da pronađem smiraj, a onda bih opet nestao na pučini dok me je čekala.

Bio sam đubre prema njoj. Nije to zaslužila. Zaslužila je puno bolje, puno više, a ne mene. Čovjeka koji se nosi sa svojim nemirima, čovjeka koji više nema osjećaja, što čini gluposti samo da zadovolji svoj jebeni ego. Čovjeka naviklog na samoću i neko svoje ludilo. Čovjeka ponekad teškog samom sebi. Čovjeka koji odavno nikoga nije volio jer je zaboravio kako. Čovjeka koji je vodio rat sa životom.

A ona? Mlada i lijepa. Jedna od onih koje žedne preko vode prenese; ona koja može imati svakog muškarca. Jedna od onih čiji su pokreti bili simfonija, koje su te mogle podići do neba i spustiti u grob; od čijeg pogleda ostaješ bez riječi. Jedna od onih koje se uhvate i ne puštaju. I opet, uhvatila se za mene.

Bila je u pravu. Zvao sam je samo onda kada mi je trebala. Kada mi je trebao osjećaj toplog ženskog tijela, kada mi je nedostajala blizina žene, kada je trebalo smiriti oluje u mojoj glavi. Kada bi nemiri počeli da izlaze iz svojih rupa, a misli se počele rojiti u mraku tjerajući san što dalje od mene.

Kao večeras.

Večeras kada san nije dolazio, kada su se misli rojile. Kada mi je trebala ona.

Da, bila je u pravu. Večeras nisam vodio ljubav s njom. Jebao sam je hladno, bez emocija. Poslovno. Kao da je prodavačica ljubavi, a ja njena mušterija. Valjda je tako i bilo, samo nije bilo razmjene novčanica. Ovo je bilo još gore. Ona je ta koja je plaćala ceh. Najgorom valutom. Svojim osjećajima.

Meni je trebalo to večeras, ali ne i njoj. Bio sam đubre prema njoj. Ne, zaista to nije zaslužila. Zagledao sam se u te smeđe oči ispod plavih pramenova koji su joj padali po čelu.

„Šta ću tebi ja?“

„Molim?“

„Ozbiljno, šta ću tebi ja? Ti si mlada, izgledaš kao boginja koja je sišla među smrtnike. Ljepotica kojoj ravne nema. Život je pred tobom, mala. Šta radiš sa mnom? Zašto me puštaš u svoj život iznova? Misliš da me možeš promijeniti? Da ima nade za nas?

Da možeš zakrpiti rupe u meni? Zaliječiti rane koje su ostavile druge? Smiriti nemire u mojoj krvi? Kovitlace u mojoj glavi?“

„Ali ja ne želim druge. Rekla sam ti to. Mogu li zakrpiti rupe u tebi? Zaliječiti rane? Mogu. Hoće li to ostaviti ožiljke? Hoće. Ali ko ih nema?

Mogu li smiriti tvoje nemire i kovitlace? Uvijek. Nisi li i sam rekao prošli put da samo pored mene spavaš mirno?“

Bila je u pravu. Kao i obično. U njenoj mladosti je bilo mudrosti van njenih godina. Niko nije savršen. Svi imaju svojih ožiljaka iz prethodnih bitaka. Smiruje li moje nemire? Dodirom ruke. Odnosi ih kao da nikada nisu bili tu. Poljupcem. Pogledom. Vrelinom svog daha.

Zašto sam se onda odupirao? Zašto sam uporno bježao od nje? Ako je ona bila spremna uhvatiti se u koštac sa mnom, zašto sam se bojao?

„Opet si odlutao?“

Nasmiješio sam se. „Izvini. Znaš mene.“

„Znam. Zašto onda uporno bježiš od mene? Znam te, budalo jedna, bolje nego što ti misliš. Znam te bolje od svih onih koje prolaze kroz čije krevete prolaziš i koje ti prolaze kroz krevet. I čekam da ti konačno dođe iz guzice u glavu jer znam da ti one ništa ne znače. Znam da se vraćaš meni.

Ali znaj jedno. Neću ni ja čekati do vijeka. I moje strpljenje ima kraja. Ali mislim da se za tebe vrijedi boriti. Pod uvjetom da se ti želiš boriti.“

Okrenuo sam se na bok, podbočio na lakat i pogledao je.

„Teške teme za sitne noćne sate, malena.“

Glave se približiše, usne spojiše. Neka sve ide dođavola. Barem ovu noć. Bitke ćemo voditi neki drugi put.

„Idiote jedan“, uzdahnula mi je na uho dok sam ulazio u nju. Ovaj put ćemo da vodimo ljubav.

Alispahić Mirnes

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari