Maja Marić: Društvene mreže u službi velikog ega…

Nećemo se više niti praviti da pola života odrađujemo na društvenim mrežama. Tamo pokazujemo sve čime se ponosimo, tamo pokazujemo talente koje imamo, tamo smo sexy, tamo smo organizirani, tamo smo smiješni. I iako su nam društvene mreže otvorile vrata u tuđe svjetove koje do sada nikada nismo imali priliku otvoriti (barem ne u tolikoj mjeri), također su otkrile svačije karakterne crte. Vrline i mane. Sve odjednom. I sve u punom opsegu.

Jer ‘ono što Sally kaže o Mary, govori više o Sally nego o Mary’.

U takvim stvarima ja volim gledati pozitivne strane. Društvene mreže dale su mi priliku da se približim ljudima o kojima sam imala prečesto pogrešno mišljenje. Dale su mi mogućnost da vidim dalje od fasade i pomogle su da s velikim brojem ljudi pronađem zajednički jezik. Tako se povezujem sa širokom lepezom novih i starih ljudi koji uistinu čine moj život sve bogatijim. Usudim se reći i boljim.

Ali ravnoteža mora biti uspostavljena, kao i uvijek. Zato je tu horda svih onih ostalih. Svih onih koji također misle da se ovdje mogu nanovo izmisliti, ali ni ne kuže da su čak i ovdje u ‘imaginarnom svijetu’ opet samo hodajući uzorak vlastitog karaktera.

Tu su oni koji ‘postoje’, ali su neaktivni i samo mi zauzimaju mjesto na listama. Oni su isti kakvi su i u životu – distancirani, proračunati i skrivaju svoje misli kao zmija noge. Oni su oni s nasmiješenom profilnom slikom i tek toliko sadržaja da imate dojam da je stvarna osoba iza toga. Ubace pokoji pristojni lajk, ponekad osvanu tagirani na nekoj slici, ali generalno su u tišini, skriveni u mraku. Gdje sve vide, sve čuju i znaju sve o svima. Prikupljaju informacije i svojom šutnjom vrijeđaju nas aktivne. Brate mili, ako ja mogu s tobom dijeliti sve – izvoli i ti dijeli ili se skloni.

Tu su onda, naravno, oni pristojni koji vas vole, ali generalno vam nemaju što za reći. Ekvivalent kave s rodbinom. Usporedba nije slučajna – to uglavnom i jesu daljnji rođaci, simpatični poznanici i bivše školske kolege. Ne žele oni obrisati vas, ne želite ni vi njih jer nemate za to razlog. Volite znati gdje su i što rade kao što biste to voljeli znati i u stvarnom životu, onako, svakih par godina kada ih sretnete na Korzu i razmijenite par rečenica. Lajkaju vam politički korektne stvari iz pristojnosti i vi lajkate njima, hvalite si međusobnu djecu i nakon toga bježite svatko na svoju stranu. Jer zapravo zajedničkih interesa nemate.

A onda su tu oni koji vam najviše idu na živce. Oni od kojih toliko prevrnete očima da ste na tren uvjereni da ste si vidjeli mozak. Oni koje ne možete obrisati jer: a) ste nekako vezani za njih (posao, rodbinske veze, zajednička povijest), b) nekad ćete ih možda u životu trebati (iako nas je sve to sram priznati, nitko od nas nije ‘iznad toga’, nemojmo si laskati), c) imate onu mazohističku crtu u sebi gdje jednostavno morate jednom dnevno udarati glavom od stol od tuđe gluposti.

Oni su oni koji se konstantno hvale. Oni su oni koji pokreću linč na druge. Oni su oni koji će svima nama običnim smrtnicima pokazati kako se to ZAPRAVO živi i kako se to stvari rade! Od najezde svih tih profesionalnih makeup artistica koje su do sada našminkale sebe i svoju frendicu, do fitness modela koje jedu hamburger za ručak i genetička žlica im je pala u med. Od svih tih nadobudnih etabliranih spisateljica s napisanih šest kartica teksta u životu do opakih nasljednica Anne Wintour u domeni poslovne žene koja je zvijer. Sve nešto turbo uspješno, i svi nešto hvataju vraga za rogove (bika za rogove? vraga za rep? kako to ide?) prije jutarnje kave, a ja sjedim ovdje pred kompom krmeljava u pidžami i razmišljam kako ja nisam tako super uspješna?!

Jer, eto, ja nisam. Stvarno nisam. Imam dobre i loše dane. Imam diplomu s kojom ništa (posebno) ne radim, piskaram tu nešto s vremena na vrijeme, ali mislim da me New York Times neće skoro objaviti. Kuham ručak, ali nisam Masterchef. Nitko se još nije otrovao, dakle, pobjeda je moja. Idem u teretanu, ali ne ličim na fitness model. Imam dijete i muža i volim ih do neba, ali to i dalje ne znači da se ponekad ne želim baciti s balkona, kao ni da sam otkrila tajnu postojanja, smisao života i duhovnost koja me od tada ispunjava na svim razinama.

Jer ego je zeznuta stvarčica. To bismo svi do sada trebali znati – učili su nas o tome u školi, Ingrid Divković je napisala knjigu za one kojima treba ponavljanje gradiva, a ako niste usvojili ni jedno, onda ste sigurno par puta udarili u zid glavom upravo zbog njega. Ali ljudi nikako da nauče, ha?

Svaki puta kada učinite išta na društvenoj mreži potaknuti egom, to je jako vidljivo. Možda vi to ne vidite, ali vide svi ostali. Svako očitavanje bukvice ‘svim podanicima oko vas’ izaziva podsmijeh, a ne divljenje. Svako šepurenje vlastitim uspjehom vrlo je šupljikavo i kao takvo poprilično prozirno – barem je u današnje vrijeme lako doći do provjerenih informacija. Svako naslikavanje koje iza sebe skriva jedno ‘vidi me kak sam je***a’, kao protureakciju ima jedno ‘vidi je koliko je očajna’. Tako da si ne umišljate, ljudi vjerojatno zaista gledaju vašu sliku i šalju si je privatno. Samo se bojim da kontekst nije onakav kakav si zamišljate. Jer ljudi možda jesu ponekad gluplji nego što mislite, ali nisu TOLIKO glupi.

Ovo je mali grad u maloj državici na poprilično malom kontinentu. A sada smo još i svi umreženi tako da nema sakrivanja prave vrste. Je, vi ćete okačiti novu fotku s dizajnerskom torbom, ali svi mi ćemo znati da je kupljena na 32 rate i sakrivena od muža. I puna će vam usta biti vlastitog uspjeha i najave novih projekata, a mi svi ćemo uz kavicu čekati vijesti o idućem koraku – koji neće doći. Možete vi doći ovdje pokazati i nove grudi, kao i botoksom filano lice, ali zaboravljate da vam je ostala ona slika sa sestrinog vjenčanja gdje niste izgledali tako.

Nemojte me krivo shvatiti – ja sam i dalje zagovornik liberalizma i vlastite slobode. Ali isto tako imam tu mračnu stranu koja uživa u stavljanju ljudi na njihovo mjesto. Svaki osobni uspjeh podržat ću uz glasni, iskreni aplauz. Jer znam koliko su neke izvana minorne stvari teške za pokrenuti, izvesti, doći do njih. Svaki osobni napredak pozdravljam, svako širenje horizonta smatram kolektivnim dobrom. Ali to je sve u slučajevima kada moj virtualni sugovornik ne misli da je bolji od svih ostalih samim time što postoji. A pogotovo ne kada pokušava prodati muda pod bubrege.

Tako da se pazite ega koji izvire iz virtualnih života. Tu ga je najlakše uočiti – dokazi su tu, crno na bijelo. Vrlo je jasno kada nešto dijelite iz dragosti i potrebe da to vide vama dragi ljudi i kada nam to svima kolektivno pokušavate ugurati u nos. Nemojte. Onda je nama neugodno u vaše ime, a vi mislite kako ste kraljevi svemira.

Uostalom, ako nastavite tim putem, završit ćete na ivici ruba margine iza koje se nalazi – ‘komentator na portalima’. A nitko ne želi biti jedan od onih koji idu okolo po društvenim mrežama i svađaju se s nepoznatim ljudima jer ‘znam valjda ja, neće on meni!’. Zar ne? Ustaše i partizani mnogo su vam bliži nego što mislite – nalaze se taman tamo negdje oko Rebeke Nokti Novi Profil Bačić ex Čurić. Jer jednom ćete objasniti nekoj glupači da ne zna šta je život dok ne ode u frizerski gdje joj masiraju dlanove i služe vino, a drugi put ćete objašnjavati nekom trollu zašto se djeca ne trebaju cijepiti. A budimo realni, nikoga ne zanima vaše mišljenje. Ne zapravo. Točnije, ne takve vrste.

Jednom kad oslobodite ego, nećete ga moći zauzdati. Jer to nije pitoma domaća životinja koja vraća lopticu po narudžbi. A hodanje okolo s takvim egom je poprilično smiješno. Gore od toga je samo da udarate tri selfija dnevno i onda ih provlačite kroz umjetne filtere i peglate si bore u besplatnoj aplikaciji. Za one koji trebaju dodatne dokaze o čemu govorim – odite na Instagram profil Marka Grubnića. Može i Maje Šuput, tamo ima i sisa.

Maja Marić

Komentari

Maja Marić

Kraljevna na zrnu graška dugo je bila moja najdraža bajka iako nisam znala točno reći zašto. Uz Snježnu kraljicu i Sretnog princa nekako je uvijek dirala tu neku žicu duboko u meni. Divna krasna mila pametna kraljevna kojoj jednostavno UVIJEK nešto smeta! Nešto poput graška. Maleno i nebitno, reći će neki. Ali ne i kraljevna! A takva sam i sama - krunu sam zagubila negdje putem, ali ostao je taj vječni osjećaj iritacije. Iz tuđe perspektive tako sam vječno bila razmažena, čudna, ufurana cura koja pati od sindroma Marije Antoanete! Ja se jednostavno nisam obazirala i pronašla sam ispušni ventil - pisanje. O svemu i svačemu, o radostima i tugama, o bjesovima i čarolijama, o najmračnijim sferama. O majčinstvu i tetovažama, o glazbi i gastarbajterima. O smislu postojanja i ljubavi prema kavi. Osim ovog divnog portala, pronaći ćete me i na #misusovo blogu. A ja ću i dalje pisati uvijek i svugdje, baš u inat grašku! A ostali... pa - neka jedu kolače!

You May Also Like