Svi mi težimo sigurnosti u životu. Dobar je osjećaj znati da ne moraš brinuti za idući obrok, hoćeš li imati vode za popiti ili se okupati, gdje ćeš spavati i kako platiti režije. Sve te osnovne egzistencijalne potrebe moraju biti zadovoljene da bi se moglo živjeti punim plućima i ići kroz život kao slobodan i sretan čovjek. Kako bi mogao reći da živiš a ne tek preživljavaš. Tu si ali kao da nisi.

Među osnovnim ljudskim potrebama je i potreba za pripadanjem i ljubavlju. Ne, nije to hir ili nešto tek tako usput. Osjećaj pripadnosti i ljubavi su osnovne ljudske potrebe. Zato sklapamo prijateljstva, zato imamo potrebu povezivati se jedni s drugima.

S nekima kliknemo od prve, s nekima nikada. Sve je to u savršenom redu. Ne može svatko svakome biti prijatelj i ne može se svatko sa svakim slagati. Imamo različite svjetonazore, želje, snove, ciljeve koji se isto tako vremenom i  mijenjaju.

Koliko god se različitosti mogu privući, toliko se različitosti mogu i odbiti. Opisala bih to na način kao da smo mi ljudi ptice. Svaka vrsta ptica ima svoje jato. Kad bi jedna lastavica zalutala u jato roda, ne bi se tamo mogla snaći. Među rodama, uvijek će biti uljez i neprihvaćena. Kada pronađe svoje jato lastavica napokon dobije taj osjećaj pripadnosti i slobode i zna da je svoj na svome.

Tako je isto i s nama ljudima. Nekada se u životu možemo naći među ljudima s kojima se osjećamo kao ta zalutala lastavica. Nisu oni krivi, nismo krivi ni mi. Nema krivca, jednostavno smo različiti i to je to. Na svu sreću sve je promjenjivo.

Sami biramo s kime se družimo, koga puštamo u svoj život. Pošto sami biramo onda smo i odgovorni za svoje odabire. U cijeloj toj priči bilo bi nam najdraže da možemo dobiti garantni list da te netko 100 %  neće izdati, izigrati, lagati. Želimo garanciju tako da se možemo opustiti i živjeti stress free life. Kao garanciju često uzmemo godine poznanstva s nekim ili to što dijelimo krvna zrnca. Daleko od toga da obitelj nije svetinja ili bi barem trebala biti. Obitelj bi trebala biti sigurno gnijezdo u kome vlada bezuvjetna ljubav. Naglašavam TREBALO bi tako biti.

Realnost je ipak drugačija jer jako je mnogo onih koji ne znaju za te pojmove i nisu doživjeli ništa lijepo u vlastitoj obitelji a isto tako, od dugogodišnjih prijateljstava  su doživjeli velika razočaranja. Toliko puta smo čuli: “Kad mi je bilo najteže pomogli  su mi oni od kojih sam najmanje očekivao. Od stranaca sam dobio više podrške nego od bližnjih, a nestali su oni na koje sam računao…”. U  takvim situacijama najbolje vidimo da garancije NEMA.

Ni mi ne možemo ništa garantirati drugima jer ne znamo što sutra  donosi. To ne znači da treba zatvoriti vrata svemu i svima samo zato što nema garancije. Upravo zato što garancije nema treba još više prigrliti sve što život pruža. Upravo zato još  više i jače voljeti  ono što sada imaš i one koji ti znače. Naša životna iskustva ne dolaze  s garantnim listom kao kada kupujemo novu perilicu ili tv. Rizik  uvijek postoji. Rizik da ćeš i ti nekoga, a ne samo netko drugi tebe zeznuti u bilo kom smislu.

Godine poznanstva i krvna zrnca zaista nisu garancija bezuvjetne ljubavi i podrške koja će ti u nekom trenutku života zatrebati. Garanciju ne treba ni tražiti od drugih niti je obećavati. Sami sebi trebamo dati garanciju da ćemo biti prije svega sami svoj najbolji  prijatelj, a tada, s tim garantnim listom u ruci, druge garancije nam neće ni trebati.

Stela Kolar

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)