Kada već gineš, pogini muški!

Bio je moj prijatelj gotovo čitavo desetljeće. Strpljivo bi slušao o mojoj neobjašnjivoj Ljubavi prema svijetu, s osmijehom promatrao kako lamatam rukama kada pričam o plesu, s dubokom Empatijom podržavao sve moje snove i planove, bezuvjetno se slažući sa svakom mojom izgovorenom riječi. Svaku je moju suludu vezu s momcima koji su mi ispijali živce obavio velom Prijateljstva i nikada iz sebe nije provalio sve što mi je želio reći…

Ovakva kakva jesam, ja, s nimalo lošom namjerom, postala sam Ucjenom za sve njegove osjećaje, koje sam nesvjesno probudila. Sve što od njega nisam željela čuti, palo mi je na glavu poput kamene gromade koja se odronila sa stijene Prijateljstva. Odronila u nepovrat. Nikada ja njemu nisam bila prijateljica. Upravo zato, kada je te glupe večeri potonuo u svoju Melankoliju, rekla sam mu da opasno ispituje stupnjeve moje ljestvice tolerancije. Predobro poznavajući sebe, znala sam da ću eskalirati ako nastavi sa Samosažaljenjem i da bih mu mogla u inbox sasuti sve ono zbog čega ću se od sutra, narednih nekoliko godina, s ogromnim teretom da sam zla osoba, ispričavati. Tako sam, ne znajući što će uslijediti, odabrala obzirniji, nježniji pristup. Greška! Savjetom da, ukoliko mu se u životu nešto ne sviđa, odabere promjenu, a zatim sasvim nepotrebnom opaskom da u tome ima moju punu podršku, detonirala sam sve osjećaje koje je čuvao za mene i za trenutak kada ću konačno shvatiti da smo stvoreni jedno za drugo! Jer slijepo sam žensko, nesposobno spoznati zlatne niti Ljubavi, čuvane za mene u škrinji Prijateljstva!

Postala sam njegov anđeo, koji ga je svojom pozitivom potaknuo da za sebe počne činiti dobro, inbox mi je ispunio najiskrenijim željama za lakim snom, mekim oblacima koje mi šalje da na njima zaspim, uz napomenu da ni slučajno ne zaplačem jer on nije pored mene da skuplja moje dragocjene suze…

Svi su živčani završeci mog rasplesanog tijela počeli titrati i tjerati me na poprilično histeričan hod ulicama Grada. Koliko god pokušavala uvjeriti onaj plemenit dio sebe u ljepotu upućenih mi riječi i u činjenicu da bi mnoge pripadnice roda u koji spadam, ovog ženskog, počupale svoju kosu i lica obojile u ljubičasto od goleme količine zavisti, nisam mogla pronaći ganuće u svom srcu ni ljepotu u pročitanome. Cijenila sam njegove osjećaje, zbilja jesam! ipak, misli su kolale mojim umom poput tsunamija koji samo što nije udario u obalu. A i obala je bila poprilično strma!

Pogrešna percepcija njega kao prijatelja i sumanute poruke koje su mi pristizale, srušivši tako moje prijateljske emocije, u meni su probudile hladnu, okrutnu stranu. Ipak, obazrivo sam mu objasnila da ja nisam anđeo. Da su moja krila odavno potkresana, da su ih potkresale sive oči, jednog sunčanog popodneva, zamračivši moje dane. Da ja ne želim meke oblake i da dragocjenost mojih suza nikada nije i nikada neće pripadati njemu. Da moje suze teku negdje na kraju svega i da je mekoća mojih oblaka zapela s njima. Da ne dolazi u obzir – jer nije On. Da ja ne spavam mirno jer, iako sastavljena od krhotina, s prevelikim uzbuđenjem čekam novi dan i ples na ulici. Da ja nisam djevojka koju želi pored sebe jer moja ljubav pripada Svijetu. Da ja samo lutam. Da razlog mojih lutanja živi miljama udaljen i da on nije taj koji može smiriti oluju u meni. Jer ta oluja ne prolazi. Da se zanosi previše. Da sam ga smatrala prijateljem. Uvjeravao me i dalje, čvrstim stavom, da smo suđeni jedno drugom, gotovo me plašeći…

Rekla sam, nemilosrdno, jednostavno, da sada, poput posljednjeg plamička svijeće – mora nestati iz mog života. Jednom je dijelu mene bilo žao što gubim prijatelja, no drugi je shvaćao da nikada zapravo to nismo bili i samo se ljutio na činjenicu da mi želi oduzeti slobodu, kategorički odbijajući shvatiti da ja njega u životu želim samo kao nekog tko mi svojim prijateljstvom može skratiti dosadnjikave vožnje tramvajem. Okrutno, žao mi je! Zemlja se i dalje veselo vrti, ja sam i dalje sumanuto žensko, a on je i dalje muškarac prisiljen ukazati mi na očitu pogrešku mojih odluka!

Bujica ljutnje koja me snašla u idućim trenucima mogla bi se svesti na mene kao hipersenzibilno žensko biće, koje između ispisanih riječi iščitava nešto što ne postoji. Vrlo promišljeno, sa štitom srednjovjekovnog ratnika, saopćio mi je kako sam luda, umišljena djevojka i kako nikada, ni u najdubljim predjelima svog bića, nije želio sa mnom ni Ljubav ni dodir, ni poljubac, ni vezu…

Moj je glasan smijeh odjeknuo Gradom Zvanim Čežnja. Propucavši me mecima Oštrine, spala je maska njegove Zaljubljenosti! U redu, prihvaćam! Zločesta sam. Luda sam jer, on je pokazao jačinu priznavši mi što osjeća. Emotivno sam osakaćena jer odbijam ono što bi svaka druga žena prihvatila, istovremeno maštajući o bijeloj haljini. Zbilja nisam normalna jer mi smeta što netko za mene osjeća toliko duboko. Nepromišljena sam jer me netko želi okruniti Ljubavlju, a ja u sebi nosim ledene sige i ne želim ih otopiti. Nezrela sam jer upravo sam povjerovala predrasudama. Tražila sam od muškarca da bude muško, baš onako stereotipno. Da, ako je već toliko poetski iznio svoje emocije, ako je već pristao igrati ulogu zaljubljenog momka, odigra do kraja. Da, nakon što je odbijen, umjesto vrijeđanja mene i svrstavanja u granice ženske primitivnosti, umjesto pod utjecajem egotripa iz davnih vremena, bude hrabar i dozvoli mi da ga probodem oštricom Istine. Da, kada bude krvario, a ja se nadimala nad njegovim ranama, hladno prizna svoj poraz i s ponosom, kada već gine, pogine muški…

Nives Rog

Komentari

Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita - šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

You May Also Like