Jutros čitam članak o Maji Bajamić, interview koji je dala za Dnevnik.hr i pomislim kako je njena karijera kao lead vokala u Teškoj industriji bila zbilja vrlo kratkog vijeka. A onda shvatim da se u članku ne radi uopće o tome, već Maja “vrlo otvoreno” – naglašava novinar, progovara o skandaloznom i nemoralnom svijetu estrade.

Kao da otkrivaju toplu vodu.pomislim.

Ostanem tako zagledana u neke njene slike, pa se vratim nekih desetak godina unazad. Mlada sam cura koja piše, sklada, pjeva, pleše i izgleda kao bombon. Snimam pjesme, financiram ih sama, idem po festivalima, plaćam kotizacije, plaćaju ih svi! Normalno je da ćeš si smještaj za vrijeme festivala platiti, pa nećeš spavati ispod mosta! Možeš si smještaj i hranu organizirati solo, no ako je festival u jeku sezone u nekom primorskom mjestu, nećeš ni mjesto ispod mosta naći samo tako. Onda platiš fino kotizaciju i organizator festivala se pobrine da imaš gdje spavati, da imaš doručak, ručak i večeru, da se imaš gdje urediti za nastup itd… jedini problem u cijeloj toj šaradi apsurda je u tome što moraš znati pregovarati i postaviti se, da za svoje pare zaista dobiješ poštenu uslugu.

S druge strane, plaćanja da upadnem na festival su nešto drugo, to nikada nisam radila, jer nisam trebala. Uvijek sam imala dobru pjesmu, koja ima “glavu i rep” i ekšli odlično pjevam. Ne hvalim se, to su činjenice. Jedan dio mog talenta dar je majke prirode, drugi je plod rada. Beskrajnih satova pjevanja iz dana u dan, iz godine u godinu. Ali glazba je skupa igračka. Koliko god da sve radiš solo, koliko god da ulažeš baš zbog ovakvih apsurda koje je Maja spomenula, u nekom trenu staneš i zapitaš se – Hej, želim li ja cijeli život ulagati i boriti se s vjetrenjačama? Ili želim mir i obitelj i lovu? Želim li stalno ići po festivalima i puniti tuđe kese da bi se moja pjesma zavrtjela na radiju, ili želim živjeti onako kako Bog zapovijeda?

I onda objesiš mikrofon o klin i podvučeš crtu.

Istina je da će se mnogo kvazi pjevača jadati u novinama kako je njima jako teško. Iz novinarskih će se napisa zatim iščitati da je svaka uspješna pjevačica kurva, a da ni one koje se pokušavaju probiti, nisu ništa bolje. Smeta me to. Smeta me jer se obezvrjeđuje posao koji je izrazito težak i koji ljudi u svojoj glavi vide, samo kao one tri minute na bini u kojima plešeš, skakućeš, sva u šljokicama i izgledaš kao vila. Biti pjevač je zanimanje kao i svako drugo i u njemu imate profesionalce koji izgledaju, zvuče i rade desetljećima kao npr. Massimo ili jedna Tereza Kesovija koja upravo ovih dana slavi 60 godina svoje karijere! A imate i one koji se provlače po novinama i jadaju kako je njima teško. One koji vam zatrpavaju mailbox s pričama o sebi i svojim pjesmama u nastanku.

Ima takvih milijun! Od kad imam portal kontaktirala me masa wannabe muzičara koji bi da pišem o njima. A što da pišem? Neka mi netko iskreno kaže? O nemoralnim ponudama? O tome kako je glazba skupa i festivali traže kotizacije? O tome kako mediji nisu u redu jer reklamiraju samo “velike zvijezde koje ne znaju pjevati”. Sve je to javna tajna. Ništa novo.

Zašto je tako? Jer smo mi takvo društvo. Nama nije do milozvučnih glasića kao u srednjem vijeku, nama je do skandala, do golih guzica i “umjetničkih uradaka”. Nama je do toga da se možemo smijati i nahraniti tuđom nevoljom. Nama je do apsurda, do cirkusa, do nemorala, do bilo čega što će nam na pet minuta skrenuti pažnju od naših vlastitih života.

Koje ionako ne živimo, jer smo prezauzeti ukrašavanjem istih za potrebe društvenih mreža. Isprike na ironiji.

Ako pak još jednom pogledam taj članak, shvatim da se gotovo svaka pjevačica u usponu žali na nemoralne ponude. I govori o sebi – ali ja nisam bila takva.

Maja Bajamić

I okej, neću tvrditi da jesi. Ali ako ima toliko nemoralnih ponuda, ajmo se zapitati zašto je to tako? Ponuda i potražnja. Nemojmo si lagati. Prostitucija je ionako najstariji zanat na svijetu. A svoje tijelo ne prodaju samo pjevačice, prisutno je to u svakoj pori društva, na svakom radnom mjestu, u svakoj ulici, svakog kvarta, svakog grada na svijetu!

I svaka žena u svom životu naleti na nekog čovječuljka koji misli da su sve žene lake, pa bude degutantan, ali, ako ga znaš postaviti na svoje mjesto, onda će takvih susreta biti malo. Ako pak s druge strane ostavljaš dojam lako pristupačne žene, koja bi pristala na takvu ponudu, onda se trebaš zapitati čime ostavljaš takav dojam? Je li to stav, odjeća, ili jednostavno previše voliš koketirati?

Ima žena koje su toliko nesigurne, pa svoje tijelo koriste kao mamac muških uzdaha. To im hrani ego, a onda se čude kada se to krivo protumači, pa muškarci postanu napasni.

Sve što se oko nas događa, ljudi koji nam prilaze, događaji koji nas prate, iskustva koja stječemo, sve je to odraz nas samih, onoga što svijetu dajemo. Pa ako ta iskustva nisu osobito lijepa, treba staviti ruku na srce pa se zapitati – je li do mene?

Ali tko to radi? 😉

M. Klasiček

Komentari

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne? Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija. Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari :)