Mišljenja sam kako smo mi ljudi čudna bića. Zahtijevamo poštovanje, a rijetko ga kada uistinu zaslužujemo. Na sav glas tažimo priznanje vlastite autonomnosti i samostalnosti, ali čim dođemo u situaciju da svojim djelom ili riječju nekoga ili nešto zajebemo, ne treba nam puno da umjesto preuzimanja odgovornosti za taj čin – svalimo krivnju na nekoga drugoga. Nisam ni ja ništa bolja, da se razumijemo. I ja to činim. Svi to činimo. Ljudski je griješiti. Tko je nedužan, neka baci prvi kamen.

Možemo racionalizirati tu ljudsku glupost, pardon, tu ljudsku karakteristiku mišlju kako smo slobodni donositi vlastite odluke, jer „posljednja se sloboda čovjeka nalazi u mogućnosti da samostalno odabere svoj put“, kako je izjavio jedan filozof. Ne pitajte me koji, jer iskreno – pojma nemam. Ime i prezime je isparilo. Sjećam se samo svoje reakcije na pročitano. Reakcija koja je bila svojevrsni mah-izraz lica uz „… jer život nije dovoljno zajeban i bez filozofskih zagonetki!“. Jer što drugo očekivati od pubertetlije na satu filozofije? Sigurno ne da se upusti u dubokoumnu raspravu neovisno što god američki filmovi insinuirali. Nikada nisam bila Wunderkind.

Da Vam budem iskrena u srednjoškolskim danima filozofske misli su mi bile zadnja stvar na pameti, kao i većini tadašnjih tinejdžerica. Prijeći su mi bili izlasci, momci i ostale pizdarije koje je izlazak iz #im_not_a_girl_not_jet_a_woman faze podrazumijevao. No, kako je život zanimljiv splet okolnosti, nedavno sam nabasala na rečenicu dotičnog filozofa na nekom od xy web stranica Quote_lovera. Nepotpisanu. Jer, zašto ne? Ipak, kada ti život da limune, napravi #teoriju.

Zato ću ja danas iskoristiti priliku i prezentirati Vam jednu teoriju o – sebi. A možda i o tebi. Priču o onima što gdje god nekoga ili nešto zajebu odgovornost od tog čina prebace na nekoga drugoga, samo što to ne čine uživo – već putem društvenih mreža. Mobilnih aplikacija. App-ova. Gadgeta. Ispričat ću Vam priču o milenijalcima. Generaciji „Petra Pana“. O osobama što se na pragu tridesete međusobno razlikuju po – ničemu. O onima rođenim od sredine osamdesetih do početka dvije tisućitih. Ispričat ću Vam priču o izgubljenoj generaciji. Zajebanoj generaciji. Sjebanoj generaciji. Meni. Tebi. Nama.

Ustvari, nazovite nas kako hoćete – činjenica ostaje kako jesmo to što jesmo. I zajebani, i sjebani, i izgubljeni. Jer dok su naši roditelji iz ničega morali napraviti nešto, a današnji klinci iz nečega ne mogu napraviti ništa – mi smo negdje između ničega i nečega. Koristimo suvremene tehnologije gdje god možemo i umijemo, zaboravljajući pritom upotrijebiti vlastitu glavu. Izmislili smo aplikacije za sve. Za sranje, pišanje, hranjenje, hodanje, disanje. Jebeni smo Tamagotchiji. Mobitel nam je produžetak tijela. Produžetak koji razmišlja umjesto nas. Navodi nas. Informira nas.

Radi jedine funkcionalne veze u našim životima – one između nas i pametnih telefona, više nas još uvijek živi sa starcima nego s cimerima ili partnerima. Ondje gdje mater i dalje pere, kuha, sprema i brine o nama, a otac okreće očima na pitanje „Je l’ imaš deset kuna?“ s obzirom na to da bi obrnuto trebalo biti. Ali jebiga, kako da bude obrnuto kada stalni izvor prihoda nemamo od vremena dok se Pluton još smatrao planetom – zbog čega odgađamo sve što odgoditi se može. Odgađamo selidbu. Sklapanje braka ili životnog partnerstva. Odgađamo prinovu. Vlasništvo nas svojim komadom „Raja“.

I OK. Ne žalimo se. Naši životi, naše odluke. Ali znate što umara? Spoznaja da u očima naših roditelja, rodbine i poznanika, onih „iskusnijih i starijih“ – za sve smo sami krivi. Krivo smo sveučilište odabrali. Krivu diplomu zaradili. U krive smo investicije ulagali. Na krive stvari lovu potrošili. Kada se jednadžba svede na osnovnu premisu – za sve smo na ovom svijetu sami krivi. Niti ćemo im podariti unuke kada žele, niti ćemo grcati u lovi, niti ćemo imati mirovinu, kada bolje razmislim – niti ćemo mirovinu dočekati. Jer koja je ono prosječna starost Hrvata i Hrvatica? Osamdeset i nešto? Kako dočekati osamdesete kada je primarno i dopunsko zdravstveno osiguranje već sada na klimavim nogama? Logika nalaže da ako je sada zdravstvo u banani – kako će tek biti za par desetljeća kada ćemo mi u „pohod“ na bolnice kao što današnji umirovljenici čine. Tko će nama brisati guzice i bedinati nas kada će svi liječnici do tada emigrirati ondje gdje ih (novčano) cijene, a medicinske sestre i tehničari će za njima. Pa onaj tko ne bude imao „sredstva“ da posjeti dr. Hansa, pardon, dr.Ivana u Švicarsku može komotno s posla – direktno u grob. I mir u kući.

I možda je tako i bolje, jer dok dočekamo penziju – od čega ćemo živjeti? Sjećate li se priče o 2. mirovinskom fondu? Ni ja isto! Uzdati se u vlastitu djecu da će pomoći kada zaškripi, također, nije najbolje rješenje. Jer kako se kasnije osamostaljujemo, tako kasnije i rađamo. To je činjenica. A sukladno tome, kada budemo spremni za mirovinu – naša djeca će možda tek završavati srednju školu. Možda. A od njih onda neće biti neke vajde! Grob je sigurnije rješenje.

I pitam ja Vas, jesmo li zaista za sve sami krivi? Možda i jesmo. Jer smo vječna pasiva koja je to dopustila. Depresiva. Dok vježbamo pačje face za profiluše, skupljamo lajkove i dislajkove u virtualnom svijetu, dijelimo se i uspoređujemo tko je što odjenuo i gdje se pojavio, one što bi trebali u stvarnosti dislajkati – ostavismo na miru da kolo vode. I tu smo gdje jesmo. Bez kućeta i mačeta. Ali i dalje dopuštamo tim Drugima, što nam vječno spotiču nogu i ne misle na nas, da diktiraju politike i uvjeravaju nas kako će biti bolje. Bolje? Može li, uopće, biti gore od ovoga?

I bolje da šutimo, jer ako zucnemo – možda ćemo se morati pokrenuti s mjesta! A kome se to da? Zato i jesmo sjebana generacija! Zbog naše pasivnosti dopustili smo im da nas zbilja uvjere kako je sve sranje ovoga svijeta naša krivica. I nije problem što nema radnih mjesta za doktorske diplome – sami smo krivi što smo odabrali studij s čijom se doktorskom diplomom možemo jedino gladiti po guzici. Nisu krivi Oni što prodaše sve nacionalno bogatstvo i rasprodaše zemlju – i mi crpimo iz kase. Nisu krivi Oni zato što mladi par živi u dvadeset kvadrata i pokušava se snaći dok im je plaća za kikiriki usprkos diplomama, a šefovi ih za minimalac guze sprijeda, straga, u horizontali i vertikali. Imaju krov nad glavom i posao. Neka šute! Neka rade i trpe. Zar ne?

Možda u tom grmu leži zec. Generacija smo koja je degradirala sama sebe. Izgubili smo vjeruju u svoje JA. A što s nama koji pričamo? Pričamo i dalje, samo pričamo. Na kraju krajeva svaki ispljuvak danas može reći svoje mišljenje. Ali što ostaje nakon svega – prazno slovo na papiru ili riječ što je prohujala u vremenu i prostoru. Lajk na Facebooku. Share. Tamagotchi nahranjen. Ne ostaje ništa. Jer se ne borimo za sebe. Smatramo se manjima od makova zrna.

I tko je kriv za to? Mi? Tako je – za to smo sami krivi! Ne izlazimo na izbore, ne angažiramo se u lokalnoj zajednici, ogradili smo se u svoje male svjetove i ne vidimo izvan njih. Stvorili smo zidove. Samo što ih ne zovemo „zidovima“, nego mobilnim displejima.

Tko nas jebe. Sami smo si krivi!

Martina Raos

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)