“Laura, možda ćemo imati problem večeras, lik sjedi za šankom i pije čisti Tullamore. Već je popio pola boce.”, jedan od najstarijih radnika u mom klubu i šanker mi je ušao u kancelariju. “U društvu je? Počeo je da pravi probleme već?”
“Ne, samo sjedi i gleda u telefon. Čuo sam ga da mrmrlja kako nešto slavi.”

Nemoguće.  Zašto je u njenom klubu muškarac koji nešto slavi i pije Tullamore? Da li se slučajnosti dešavaju? Smiri se glupačo, milion ljudi svaku noć slavi nešto i milion ljudi pije isto piće, ponavljala sam u sebi.

“Pokaži mi ga na kameri”, zatražih. “Ne može, nigdje se ne vidi dobro od gužve. Samo onu u šanku mogu okrenuti prema njemu, onda ćeš mu vidjeti lice. “OK, onda neka bude tako. Ali pazi da ne vidi šta radiš. Posmatrat ću ga večeras odavde. Svakako nisam mislila silaziti dolje, nisam raspoložena za gužvu.” “Drugi kritičan datum u februraru?”, upita me kolutajući očima.
“Furaj dole, pusti mene i moje datume.”, pokušah se nasmiješiti.

“Može li biti više hladno? Kako sam uopće ovdje završio?”, mrmljao je sebi u njedra sjedeći za šankom nekog kluba. Na recepciji hotela su mu rekli da je taj najnoviji i trenutno najbolji. Pobjegao je iz svoje države i grada jer nije želio biti u blizini kuće niti drugih ljudi. Najbolje mu je kad je sam. Kako je završio u ovoj vukojebini od gradića, ni samome mu nije bilo jasno. Pa ovdje nema ništa. Napokon je našao klub i sjeo za šank. Pio je dupli Tullamore, čist. Rekao je šankeru da mu donese novi, čim vidi da je čaša skoro prazna.

Da. Bio je to jedan od onih datuma kad sam sebi dopustila razmišljati o njemu. Kada sam iz ladice vadila crno-bijelu sliku u bijlom okviru i gledala u nju. Voljela bih znati gdje je. Kako izgleda. Da li idalje svaka bora na prekrasnom licu svjedoči životu kojim živi? Da li su rijetke sijedi pramenovi prekriveni onima boje zrelog žita? Da li se idalje ljudima smije usnama, ali ne i očima. U nekim rijetkim prilikama, kad bi me gledao, i oči mu su se smijale. U tim trenucima sam stvarno znala da me voli. Voljela bih ga samo još jednom vidjeti i zagrliti. Nemam mu ništa za reći. Niti za objasniti. Niti za tražiti. Samo bih ga voljela jednom zagrliti onako jako i reći mu “Najdraže moje, volim te. Zauvijek.” 

“A kad počinje prava muzika i pravi dernek?”, upitao je šankera. Ne namjerava ostati ovdje ako će mu cijelu noć skakati po mozgu neka debilna strana muzika. Treba mu dernek i kafana prava.” Oko pola 12, rano je još.”, odgovori mu on. “Odlično, baš u pravo vrijeme.” Do tad će se napiti i zamisliti da slave šestu godišnjicu.

Ali neću. Neću mu poslati ni poruku. Davno sam ja nestala iz njegovog svijeta. Prije punih 5 godina sam otišla kao posljednja kukavica. Podvila sam rep i rekla: “Sorry, ne mogu ja ovo. Ljubav koju osjećamo je bolesna. Postala je opsesija. Uništavamo jedno drugo i sami sebe.” I evo, imam miran život. Nemam opsesija više. Ne živim u gradu koji volim. Daleko sam od svega što volim. Radim posao koji mi zaokuplja misli. Radni dan mi traje po osamnaest sati. Onih šest mi ostaje za spavanje i sve ostalo. Tako živim. I tako mi je dobro. Ali dosta samosažaljenja, Laura. Prošlost je ostala tamo, na sjeveru zemaljske kugle u zimi i ledu. Ne otapaj je. 

Šanker mu je već okrenuo leđa dok je on razmišljao kako će večeras proslaviti kao nikada do sad. Sebe. Svoju samoću. Možda će naići na neku droljicu koju će pojebati onako usput. Bolje rečeno, naići će ona na njega čim vidi da je sam i da će joj platiti sve večeras. Win – win.  Svakog februara, dva dana je čekao jednu poruku. Svake godine se molio da se ona sjeti. Nije mijenjao broj. Davno ju je odblokirao. Ali đavo nije slao poruku. Pretpostavljao je da je izbrisala i broj i sve na ovom svijetu što je mogla, a što bi je povezalo sa njim. Čak se i odselila. Znao je da ako potegne veze, može ju pronaći, ali čemu tražiti onoga ko ne želi biti nađen.

Ne. Ne. Ne. Ne. Nije moguće. Panika me lagano obuzimala dok sam gledala muškarca za šankom na ekranu. Ovo je posljednje mjesto gdje treba da bude? Šta ću sad? Zna li on da je ovo moje? Je li namjerno došao? Ili ga je sudbina po treći put dovela na moja vrata? I to baš večeras. Baš na ovaj datum. Na datum kad pripala njemu.

Gledao je onog malog šankera kako okreće kameru prema njemu. Znao je šta radi. Ali se pravio glup kao i obično. Zna da ga smatraju večeras potencijalnim problemom. Ali to nema veze, neka ih. Neka misle šta hoće. On će da slavi. Gledao je u čašu i znak na njoj. Tema cijelog mjesta je bila onaj prokleti znak beskonačnosti. Čak je i na čaši bio utisnut. Imao je potrebu da je razbije u komadiće i polupa sve oko sebe. Ali biće miran, tu je da se zabavi, ne da polupa kafanu zbog nekog jebenog znaka koji mu je nekad nešto značio. Onog koji je visio na njenom vratu punih godinu dana. Onaj koji on ima istetoviran. Onaj koji predstavlja tetovažu sa strane njenog srca. Mrzio je tu riječ, ali njoj je predstavljala sve.

Godine mu nisu učinile nažao. Bio je lijep kao nekada. I ljepši. Dok mi cigareta lagano gori u jednoj ruci, u drugoj držim kristalnu čašu sa tečnošću boje ćilibara. On me naučio piti ga. Naučio me kako uživati u vatri koja mi se spušta niz grlo. S vremenom, ta vatra me smirivala. I večeras je. Kucam poruku šankeru: “Sve je OK, nemoj mu ništa naplatiti i pobrini se da ga smjestiš u taxi. Dođi na sekundu gore, trebat ćeš mi.”

Krenulo ga je piće. Dernek je počeo. Osjetio je da je alkohol počeo djelovati i dizati mu raspoloženje. Droljice su prilazile, ali nije mu se dalo kvariti ovako savršenu noć. Čak je i namćorasti šanker je odjednom postao ljubazan i nije ga više gledao poprijeko. Kreten. Večeras će zamisliti da je ona pored njega. Da su još uvijek zajedno, sigurno bi izašli da proslave šest godina kako su skupa. Ne bi mu zvocala što pije, pila bi s njim jedno sat – dva, a ona bi prešla na vodu, kao i uvijek. Plesala bi mu, znajući da će voditi ljubav s njom do iznemoglosti kad dođu kući. Volio ju je gledati kako pleše. Svaki mišić bi se kretao u ritmu muzike. Kurac bi mu podivljao samo kad bi ju pogledao. A ona, đavo, bila bi sređena i svaki drkadžija bi ju gledao, ali ona njih ne bi. Oduvijek je vidjela samo njega.

Dobro ljubavi, slavit ćemo večeras skupa. Gledat ću u tebe i bend će ti svirati pjesmu za pjesmom. Svaka će biti tvoja. Večeras kuća časti. I onda molim te, opet nestani. Oplakat ću te po ko zna koji put. Ili te možda, nikada nisam do kraja otplakala.

“Bože, je li me voljela?”, promrmljao je opet sebi u bradu paleći ko zna koju cigaretu večeras. Ponoć se približavala, a on je bio sve više pijan. Pjesma za pjesmom ga je pogađala. Svaka bi mu vratila po neki njihov izlazak. Neku noć provedenu skupa. Neko putovanje. Svađu. Sex.

“Reci Laura?”, šanker je ušao zadihan. “Daj konobaru ovaj papirić i neka da liku koji ti sjedi za šankom, tačno u ponoć. Neka mu kaže da ga je neka gošća kluba zamolila da mu preda i  da je otišla. Ako bude pitanja, on ne zna ko je ona, niti kako se zove. Samo joj je učinio uslugu jer mu je dala dobar bakšiš. Ovaj drugi daj bendu. Tačno u ponoć neka sviraju ovo.”, objasnih tiho. “Ko je on Laura?” “Trebao bi biti niko. Ali idalje je sve.”, odgovorila sam boreći se sa knedlom u grlu. I da, nakon ponoći ću se izvući odavde. Vidimo se sutra.

Borio se sa sobom da prestane razmišljati o njoj. O njima. Nikad mu nije bilo jasno zašto je otišla, a taman je počeo sređivati svoj život. Nije mu se dalo objašnjavati joj, ali stvarno je bio riješen da sva sranja ostavi iza sebe. Čak je našao i kuću za njih. Kad je odlazila, bila je mirna. Zamolila ga je da je ne traži i ne zove. Prekinula je sve veze sa njim, ali i sa svojima. Napustila firmu u kojoj je radila 7 godina. Prvih dana je čekao da se vrati, da se javi. Onda ju je punih godinu pratio. Znao je svaki njen korak, pogled. Znao je da je radila kao konobarica i freelance turistički vodič. Znao je da je dva mjeseca ležala sa upalom pluća, ali nije nikoga zvala da bude uz nju. Nekoliko puta je bio u bolnici i slao joj one proklete orhideje koje je toliko voljela. Anonimno. Ali đavo se nije javljao. Nije ga tražila. A bio je siguran da vještica zna da je prati. Nikad mu nije vjerovala do kraja. A onda je prestao pratiti. Pokušao ju je zaboraviti. Ali nije mogao. Ona je njega do sada sigurno. Možda je sebi nabavila muža i dijete. Ili je vještica ostala sama i vrti oko malog prsta one drkadžije, jer joj je to, eto zabavno. Možda će mu baš večeras poslati poruku.

“Gospodine, jedna mlada dama me zamolila da Vam ovo predam.”, konobar mu se približio. “Poslala mi broj telefona?”, upitao upita ga izvijajući obrvu. “Ne bih znao,  bila je ovdje sa drugaricama, dala mi ovo i otišla. Ne poznajem je.”

Gledao je zbunjeno u konobara dok je držao papirić u ruci. Bio je uvjeren da je neka droljica poslala broj telefona i ime. Često mu se to dešavalo. Mrzio je takve žene. Njegov đavo nije bio takav.

Dok sam zaključavala kancelariju, čula sam prve taktove pjesme. Ponoć je otkucala i bend je svirao pjesmu koju sam mu davno poslala. Znam da će se sjetiti i znam da me neće potražiti. Prestao me pratiti prije četiri godine. Ni večeras, nakon poruke me neće potražiti. Zaboravio me i krenuo dalje. Ja ne mogu. I dalje sam njegova. Zauvijek ću biti.

Rastvorio je papirić. Vrijeme je stalo. U pozadini je čuo njenu pjesmu. Nije mogao vjerovati. Slova su mu se mutila ispred očiju. Krupnim, pomalo neurednim rukopisom je bilo ispisano: “Najdraže moje, volim te. Zauvijek”. Vještica je bila tu. I opet je otišla ostavljajući ga samog.

A obećala je “Zauvijek”.

Laura


Oprosti mi što sam otišla.

Ime mi je Laura. Moje ime potiče iz Firenze, renesanskog grada u kojem se umjetnost okrenula ka čovjeku i njegovom emocijama. Kolumna Ogledalo je odraz mene i mojih razmišljanja, često prepirki mog razuma i mog srca.

Oprostite ako me nekad ne razumijete.

Komentari