Dijamanti i hrđa što ih donosi duh ljubavi

Gledao sam u onaj papir ispred sebe i one tri rečenice kojima sam započeo roman. Prošla su već tri mjeseca, četrnaest dana, dvadeset dva sata, trideset četiri minute i četrdeset osam sekundi otkako sam je ubio tim rečenicama, ali ko broji? Ja sigurno ne. Mislio sam da će poslije toga iz moje glave da potekne bujica riječi kojima ću zasuti papir. Da će poglavlje za poglavljem biti ispisano noć po noć. Kako sam se samo prevario.

Kako da napišem roman bez glavnog lika? Ubio sam je. Ovim istim prstima koji se igraju s cigaretom, motaju je i lupkaju njom o stol. Umjesto poglavlja romana, napisao sam nekoliko priča s posve drugim likovima. Pisao sam ih onih noći kada bih izašao iz stana i svaka bi se završila na isti način, jutrom na vratima tuđe spavaće sobe ili u hodniku s riječima: „Nazvat ću te.“ Naravno, nikada ih nisam stavio na papir. Ostale su poput loših ideja u odjeljku mog mozga, iza staklenih vrata koja su na sebi nosila natpis: KRUPNE GREŠKE I LOŠE IDEJE.

Sada sam sjedio i gledao u te tri rečenice pokušavajući smisliti način da krenem dalje. Prsti prestadoše plesati s cigaretom i prinesoše je ustima. Natočio sam sebi još viskija, otpio i povukao dim iz netom zapaljene pljuge. Ništa. Inspiracija nije dolazila.

Ustao sam do prozora. Snijeg je padao kao lud, pahuljice kao krpe sipaju iz neba. Gledam uličnu svjetiljku u dnu ulice, žuti krug svjetlosti što se prosipa oko nje. Tu smo jednom stajali, bila je kasna jesen. Smeđe lišće nam je plesalo oko nogu dok smo se ljubili u izmaglici našeg daha dok na kraju od nas ništa nije ostalo osim sjećanja.

Sjećam se dobro toga, drugi put je stajala tu, sa snijegom u kovrdžavoj kosi. Nemirnoj kao njen duh. Nasmijala se onim svojim zvonkim smijehom i otresla pahulje, a onda je nestala iz mog života ostavljajući samo tragove u snijegu.

Ne znam ni sam zašto se prisjećam svih tih trenutaka. Tih osmijeha i pogleda, hladnih odlazaka i ostavljanja. Dijamanti i hrđa uspomena. Svi oni blistavi i ne tako blistavi trenuci. Izjedaju iznutra.

„Hej“, čujem glas iza sebe.

Proklet da sam. Nemoguće. Kako? Okrećem se iako znam ko je. Njen duh. Zaista, stajala je ispred mene, poput fatamorgane koja se prikaže žednom čovjeku na vrelini pustinjskog sunca. Kao od majke rođena. Taj Frankenštajn kojeg stvorih i kojem oduzeh život prije tri mjeseca, četrnaest dana, dvadeset dva sata, trideset šest minuta i pedeset sekundi, ali ko broji? Ja siguno ne.

„Došla si“, nekako sam prevalio preko usana.

„Naravno.“

„Ali kako? Ja… ubio sam te.“

Njen smijeh se prosu sobom poput niske bisera. „Budalo jedna. Stvarno misliš da mene možeš tako lako ubiti? Svoju tvorevinu?“

„Zašto? Zašto si došla? Da mi ponudiš nešto za što sam ceh odavno platio?“

„Došla sam jer ti trebam. Moraš roman završiti, zar ne?“

Povukao sam dim kojim izvukoh ono malo života što je preostalo u cigareti, a onda sam je ugasio u pepeljari. Gledao sam je, besramno upijajući njenu golotinju. Korak naprijed. Gotovo da je mogu osjetiti u nosnicama. Da li to samo nostalgija budi moja uspavana čula ili ljubav zaista ima miris? Note svih onih od kojih sam je skrpio. Mirisala je i prošli put, ali šta ako je ovo samo njen duh? Može li duh mirisati na nju?

Ruka pođe prema njoj. Polako i drhtavo. Bojao sam se da će nestati pri samom dodiru. Iščeznuti kao iluzija, baš kako je i došla. Strepio sam. Na svega nekoliko centimetara od njene kože, prsti stadoše. Treperili su. Grlo mi se stezalo. Mogao sam čuti ratno bubnjanje srca u grudima.

Bademaste oči su me posmatrale. Pupoljak usana je cvjetao pred mojim očima. Posmatrao sam taj prizor kao opčinjeni botaničar što posmatra cvjetanje rijetkog cvijeta što širi pupoljak jednom u deset godina.

Posegnuo sam k njoj. Umjesto svile njene kože, moji prsti samo dohvatiše prazninu zraka. Ponovo je nestala ostavljajući za sobom dijamante i hrđu uspomena, a ja postadoh lovac na duhove.

Sjedam za stol, gledam u onaj bijeli papir i one tri rečenice. Kako nastaviti dalje? Osjetivši dodir nostalgije na ramenu, počinjem kucati. Možda je ponovo dozovem natrag ako napišem prave riječi rituala poput nekog čarobnjaka iz legendi. Možda…

Mirnes Alispahić

Komentari

Mirnes Alispahić

Stekao naviku pisanja u sitne noćne sate koju imam do dana današnjeg što me košta, ali ljubav je ljubav. Na portalu možete pronaći svega pomalo od mog pisanja, mada se najbolje snalazim u vodama fantastike i filmskim osvrtima. Hvala na čitanju i do sljedećeg čitanja budite mi pozdravljeni gdje god da ste.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete