Oscar Wilde – Slika Doriana Graya

Kakav bi ovo svijet bio kad bi na licima ljudi mogli da vidimo izgled njihove duše? Ili, još bolje, ako bi na njihovim fotografijama koje tako srčano plasiraju na društvene  mreže, vidjeli njihovu stvarnu dušu i njihove grijehe? Da li ste se ikad zapitali?

Pojam ljudske duše je od nastanka čovječanstva bio predmet raznih teorija i vjerujem da ta opsesija nikad neće prestati. Da li uopšte imamo dušu? Da li ona stari? Da li se na njoj ocrtavaju naši grijesi, slabosti, ljubavi i patnje? Da li bi ikad napravili ijednu fotografiju kada bi znali da će se na njoj umjesto vašeg milog lica prikazati duša? Sigurna sam da bi samo rijetki imali hrabrosti za to. Tu ne bi pomogli filteri ni aplikacije za uljepšavanje.

Upravo ta pitanja su mi se rodila u glavi nakon čitanja knjige „Slika Dorijana Greja“. Ta taština i zaljubljenost u svoju ljepotu, u svoju mladost, još uvijek je prisutna u današnjem društvu. Sve ono što Dorijan prikazuje ustvari još uvijek postoji među ljudima. Površnost i raskalašenost. Plitkost uma i još veća plitkost ljubavi. Spremnost na zlo, spremnost na iskušenja, na raznorazna iskustva, čovjek koji je spreman odbaciti ljubav i uništiti drugog čovjeka. Čak i ubiti da bi zaštitio svoju tajnu.

Ljudi veoma lako ulaze u tuđe živote, ali izuzetno im je teško da puste iste u svoj život. Trudimo se biti inteligentni, ići u korak s vremenom, trudimo se uživati što je više moguće, a ni za jedan trenutak se ne okrenemo da razmislimo kakva posledica može biti zbog svega što činimo i govorimo. Niti jednog trenutka se ne zaustavimo da pogledamo svijet oko sebe onakav kakav zaista jeste, već ganjamo prestiž, stvari, modu, društveni i poslovni položaj, i na tom putu ne zastanemo da pogledamo da li smo koga pregazili tokom tog pohoda na status u društvu. Ne osvrnemo se da pogledamo one koji su nam nekoć bili najbolji prijatelji, odbacujemo ljude kad nam više ne služe i grčevito se držimo sosptvene važnosti koja u stvari ne predstvalja ništa doli samo jednu kap u okeanu svijeta. Tužan je to život, Dorijane.

Šta me još privuklo u ovom klasičnom djelu? Hmmm, vidiš, i prijateljstva su ovde predstavljena kao površna, i to u velikoj mjeri rezonira sa čovječanstvom. Da li zaista imaš prijatelja kome bi priznao da si ubio čovjeka? I šta ako ti taj prijatelj ne želi pomoći da se otarasiš tijela? Da li bi prihvatio odluku ili bi poput današnjeg laskavog čovjeka iskoristio ono što znaš i ucijenio ga baš kao što je Dorijan uradio? Da li bi vjerovao nekom svojom slobodom? Vjerujem da bi se mnogi zamislili nad ovim pitanjem.

Postoji još nešto u knjizi Oskara Vajlda što rezonira s Balkanom. Valjda je to tako svuda u svijetu. Ono čuveno pitanje: „Šta će komšija reći?“. Meni, lično, nikad nije bilo važno i nikad nisam vjerovala u priče „rekla – kazala“, ali čak i u aristokratskom društvu Engleske se vodilo računa o dobrom glasu porodice i pojedinca. Tako je Dorijan ignorisao sve priče koje su kružile o njemu u društvu, iako je poznato da gdje ima dima ima i vatre. Zaista, svijet je mnogo čudno mjesto za život. Pričaće ono što znaju, a ono što ne znaju izmisliće, bez razmišljanja kako se pojedinac nosi s tom basnom koja se prepričava iza njegovih leđa. Dorijana nikad nije bilo briga, ali njegovog prijatelja slikara koji ga je ovjekovječio u tom famoznom djelu i te kako je briga. Međutim, ljudi često nisu u stanju da prihvate istinu i za svoje grijehe u životu uvijek okrive nekog drugog. Nije zalud rečeno – pazi šta želiš, možda ti se ostvari.

Ne znam da li ste čitali ovu knjigu, ali meni je ostavila izuzetan ukus gorčine u ustima, jer iako je napisana 1890. godine shvatam da se u stvari gotovo ništa nije promijenilo među ljudima. Možda samo imamo tehnologiju, ali u duši je velika većina ostala zaokupljena materijalnim stvarima i prolaznom fizičkom ljepotom, toliko da su zanemarili svoju dušu i zaboravili kako da budu srećni, zaboravili su kako da budu ljudi. Tužan je to život Dorijane.

Selma Šljuka

Komentari

Selma Šljuka

Ko sam ja? Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam) e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica (trenutno) tri knjige poezije, "Deseto nebo", "Maloljetni suncokret" i "Pjesme od krvi". Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam. Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete