Evo nas ljubavi, prošla je cijela godina a da se tvoje srce više jutrom uz moje ne budi. Cijela godina u kojoj smo živjeli, gradili, sanjali, plakali, putovali, disali jedno bez drugog. Čudno je to. Čini se kao da je prošao tek jedan treptaj oka.

Kao da si netom izašao kroz ova vrata. A odavno nisi tu.

Željela sam ti pisati jer sam dobro. I još uvijek se nisam zaljubila. Iako sam ti obećala da ću opet voljeti i da ću biti sretna.

Nikad nisam voljela Valentinovo. I ti si to znao. Razumio si. Zato si se silno trudio svake godine osmisliti neku ludost samo za nas. Neku ludoriju punu smijeha. Kao onda kad cijele zime nije bilo snijega pa si me vozio na Žumberak kako bih samo na par minuta uživala u malim bijelim pahuljama.

Nijedan snijeg nikada kasnije nije bio toliko lijep. I nikada se više nisam osjećala kao te večeri.

Rekao si mi – “Zaljubi se. Nemoj se zatvoriti. Voli opet. Ima boljih od mene. Ima boljih za tebe.”

Možda ima. Možda su najbolji, najnježniji. Puni razumijevanja i empatije. Ali nitko neće nikada biti kao ti.

Nisam tužna. Nisam uplakana. Lagala bih kad bih rekla da me u ovom trenu ne guši nostalgija, teška poput stoljeća. Ali mi je na usnama osmijeh. Sklopim oči i čujem ti glas. Soba miriše po tvom parfemu. Jastuk je još topao od tvog obraza. A tvoje su ruke oko moga struka. U pozadini svira Elvis…

You were always on my mind…

Pjevušiš mi na uho i osjećam miris tvog omiljenog duhana.

Baš neki dan mi se dogodilo da sam poslužila stol za dvoje. I tek kad sam sjela, shvatila sam da sam ovdje sama. Čudna je ta navika ljubavi. Čudno je kako se više ne mogu sjetiti nijedne loše stvari. Nijedne tvoje ni svoje mane. Ne mogu se sjetiti zašto smo se svađali. Ne mogu svom srcu objasniti zašto smo otišli svatko svojim putem. A znam da smo milijun puta rekli da je tako bolje.

I za tebe i za mene.

I za neke nove ljude koje ćemo voljeti.

Obećali smo da ćemo ih voljeti.

Samo ti nikad nisam obećala da nikog neću voljeti kao tebe. Ne znam još uvijek da li bih to uopće mogla. Koliko god da bilo krivih stvari, teških riječi, tužnih dana, duplo je više bilo smijeha. Sreće, poljubaca i ljubavi.

Vidiš li sad kako si se prevario kad si rekao da vrijeme liječi sve. Ne liječi. Samo nas mijenja. Nauči nas živjeti s prazninom na sred grudnog koša.

Minute se pretvore u tjedne, tjedni u godine. A čežnja je u grudima uvijek ista.

Neka srca samo jednom vole.

A ja sam jedno takvo srce, jedna takva duša. Kao labud. Znaš li da labudovi pronalaze partnera za život i kada ga izgube, ostaju sami? Zauvijek vjerni uspomeni na ljubav.

„Ne može se živjeti od uspomena.“ – čujem te kako izgovaraš. Osjećam tvoj snažni pogled i tugu u njemu. Znam da gdje god bio još uvijek izlaziš noću na balkon, pališ cigaretu i razmišljaš o nama. Znam da nakon seksa osjećaš grizodušje i da mi još uvijek snu izgovaraš ime.

Znam da putuješ i zamišljaš nas zajedno. Znam da se još uvijek pitaš kakva bi nam bila djeca da smo ih imali. A toliko smo ih željeli.

I znam da će te boljeti ako ovo pročitaš. Zato se nadam da nećeš.

Gdje god sam bila ove tužne godine, prve godine u kojoj učim živjeti sama, užim živjeti i voljeti se nakon nas, u svakom si trenutku bio sa mnom. Često sam sklopila oči i u mislima ti pričala o svome danu.

Bio si mi utočište svaki put kad sam pala.

Bio si mi uvijek u mislima.

Ne znam kakva će biti godina koja je sad pred nama. Ne znam koga će nam u živote dovesti. Ne znam hoće li biti snijega. Ne znam hoću li ikada više otići na kupanje u Karin.

Ali znam da će moje srce uvijek u sebi nositi tvoje.

„Neke ljubavi nikada ne umiru.“ – rekla sam ti.
„Ne može se živjeti od uspomena.“ – odgovorio si.
„Znam, ali uspomene su sve što imam.“ – prošaptala sam.
„Uvijek ćeš me imati. I uvijek ćeš mi nedostajati mala.“
„Volim te.“ – šapnuo si.
„Volim te.“ – šapnula sam.
„U nekom drugom životu mala…“ – rekao si mi a već sam se okrenula i odlazila.

Pitam se i sad, što bi bilo da sam se samo još jednom okrenula?

M. Klasiček


Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari