Bilo je to početkom 2012. godine, jedne od najsretnijih do sada, kada sam upoznala muškarca svog  života, koji mi je dao najljepši poklon ikada. Dao mi je mene, pravu mene. Umjetnicu, strastvenu ženu, kreativku čijoj mašti i idejama tada nije bilo kraja. Otkrio mi je dijelove moje duše za koje nisam znala da postoje. Izvukao je na površinu moju pravu seksualnost, dao mi krila i postao moja muza. Moja inspiracija. A to je više od ijednog termina kojim sam do tada opisivala, što mi neki muškarac znači.

Promijenio je on mnogo toga u meni, sam pogled na muškost i seksepil, način na koji mi je dijelio komplimente, rekla bi pomalo škrto, ali toliko originalno da je izbacio iz orbite sva udvaranja i sve komplimente koje sam do tada dobila.

Tjednima i mjesecima znale su njegove riječi odzvanjati u mojoj glavi.

“Sve sam ti dao Dolores.” – čujem ga kako govori.

Način na koji mi se obraćao, stupio u onaj prvi slatki kontakt pomalo „old school“… prvi izlazak na sladoled, prvi poljubac pored kina. Da mogu vratila bih se u taj trenutak, pa da ga mogu poljubiti prvi put, pa tako milijun puta. Način na koji me šarmirao, zbunjivao i postao izazov koji mi je u tom trenutku tako trebao, da ga otkrivam, upoznajem, njega onako  kompliciranog,  teškog i neosvojivog,  da se borim, da ga zavodim.  Jednostavno ja … nikad do tada nisam srela nikog sličnog njemu.  Način na koji me dodirivao, njegovi pogledi, njegove oči.

Njegove divlje zelene oči koje su me sjebale zauvijek, jer znala sam voditi ljubav samo gledajući u njih.

Danas znam da sam ga srela prije svega, kako bi srela sebe.

“Danas je malo takvih žena kao što si ti.”

Promijenila sam od tada pojam o ljubavi i vezama općenito. Silno sam se prije i ne shvaćajući, opterećivala kako veza mora izgledati, kako se moram ponašati ja, kako on, koja su očekivanja nakon koliko vremena, kako da mi se udvara, koliko često da mi kaže da me voli? Gdje ćemo živjeti?  Kada ćemo upoznati obitelji? U kojem stanu živjeti? Nakon koliko se vjenčati? I sve tako do u detalje ne bi li zadovoljili nepisana nametnuta pravila, kako neka ljubav i veza mora izgledati. Sve je on to promijenio i dokazao mi kako mi to ne treba, niti je ispravno, jer povezanost između dvije osobe ne bi se trebala opisivati pravilima ili uspoređivati s drugim vezama. Naročito bivšim vezama.

Voljela sam  i prije toga u životu, jako i ludo, međutim On takav poseban, divlji, svoj i ničiji a opet moj, pružio mi je trenutke za koje nemam prave riječi da bih njega kako treba opisala i da bih opisala to što je bilo između nas. Svaki trenutak s njim bio je opušten, slow motion , van vremena, van svijeta, ta njegova  opojna energija, duboki glas, brada, ruke, visina… sve je činilo da se zaboravim, izgubim i pronađem u istom trenu.

Na neki način nismo mi bili jedno za drugo, totalne suprotnosti rekla bih, a s druge strane perfektan spoj razmjene toliko različitih energija gdje smo se predavali jedno drugom svaki put kao da je posljednji,  kao da se opraštamo  a onda opet silno hrlimo jedno drugom u zagrljaj. A moja mašta i moje ideje kao nabujala rijeka emocija samo su se izlijevale u nove fotke, stihove, ples i melodije.

Događalo se da izgubim pojam o vremenu, da se ne sjećam po 15-20 minuta što smo govorili, što se događalo.

Sjećam se među prvim našim sastancima, trena kad sam ga po prvi put fotografirala i kada je nastala fotka mog života. Kao tada već iskusan fotograf, odjednom sam zaboravila sve što sam znala, napamet sam namještala postavke na fotoaparatu, u nekom opijenom stanju… ja, s tadašnjih 35 godina, kao neka klinka kojoj se tresu ruke i koljena. Samo kada bi stao pored mene sa svojih veličanstvenih 212 cm događalo se da zaboravljam vlastito ime, a opet kao nikad do tada da prvi put znam tko sam.

Gledali smo se kroz objektiv. Zbunjivao on mene, zbunjivala ja njega. I tada se dogodio trenutak kada se on onako siguran, nadmoćan, neustrašiv, neosvojiv, neposlušan,  nemoguć i nevjerojatan, zbunio i dozvolio mi da mu pogledam u dušu. Tada je sve stalo. I vrijeme i zvukovi oko nas. I moj dah. Čitav jedan novi svemir u njemu i moj odraz u njegovim očima, koje su bljesnule poput reflektora. Tada sam već znala da je potpuno nebitno što će vrijeme donijeti al’ da ću ja zauvijek biti njegova.

Dala sam mu 5 godina života, možda najboljih. I još uvijek istom silinom volim, drhtim, treperim i jednako me inspirira. Moja muza, muškarac koji poznaje moju dušu kao nitko,  muškarac koji je svojim dlanovima i dodirima napravio nevidljive i neizbrisive tetovaže po mojoj koži , muškarac koji mi nije obećao ništa a dao mi je sve.

Dolores Bura

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari