Putopis jednog petka…

Jutros sam kao i obično sjela u automobil, kupila kavu, spremila fotić pored sebe i krenula na put. Što li me danas čeka? Nikad ne znam. Vrlina mog posla između ostalog leži i u njegovoj mobilnosti, iako je u početku bio glavni razlog plača. Gledam kazaljke na satu. Jutro se budi, a plan za novi dan već se polako počeo odmotavati iz klupka. Sunce mi je nagovijestilo da će mirisati svježina u zraku što mi je nabacilo osmijeh na lice. Kao da je čuo moje vapaje, napokon navlači svoje haljinice i sprema sivilo na spavanje.

Lagala bih vas kad bih rekla da podjednako volim sva godišnja doba, kad ipak Sunce ostavlja najbolji utisak na moj živčani sistem. Ako živčani funkcionira, s ostalim ću se lako izboriti.

photo by Monika Pavlović

Krećem. Okrećem ključ u bravi i započinjem svoje novo putovanje. Prolazim kroz Mostar dok ga Sunce miluje prvim zrakama. Čini mi se, ni u jedna doba dana nije lijep kao ujutro. Zlaćane boje prodiru kroz bujne krošnje stoljetnih lipa. Neretva se igra sunčevim odsjajem, pa ih smaragdnim nijansama sakrije u krilo i otplovi nizvodno. Stojim na prvoj uzvisini koja mi drži grad na dlanu i divim se. Ne znam može li svatko, ne znam koliko tko može, ali probajte udahnuti svoj grad punim plućima. U udahu se krije čitava prošlost. Miris nje će se provući kroz nosnice i zauvijek vam udahnuti sebe. Uslikam prizor dva, obrišem pa trčim na drugi kut da popravim dojmove, dok na slici ne vidim baš onaj prizor kakav vidi moja duša. Neću biti lažno skromna kad kažem da sam dugo razmišljala kako je moguće da je takva zemlja, prirodno bogata, naseljena tako siromašnim i ojađenim mentalitetom?

Manite se one stare da ne možeš imati i ovce i novce. Ostatak svijeta kaže suprotno.  Možda zato više volim slikati, no pričati u prazno. Na slikama vidim zašto sijem ljubav svakim korakom. Od priče ne živimo, dapače, od priče ovdje bolujemo.

Prolazim omiljenim dijelom kroz Duvanjsko polje prema Livnu. Nazire se Tomislavgrad, drevna povijesna kolijevka kralja Tomislava koja miluje svoje ravnice i polja. Ponosan kao Diva Grabovčeva prkosno stoji sred Duvanjskog polja i inati vremenu kao da ne plače za sinovima koji odoše u nepoznato. I dalje rado pruža proplanke i ravnice na dlanovima da bolje skrije suze s pustoši koja je nastala. Pitam se, jesu li u pravu oni ili ovi drugi? Oni koji se predaju i odlaze, jer ne žele potrošiti  godine dokazivajući svoja prava na život i rad ili pak oni koji se još uvijek nadaju? Oni koji još uvijek žele vjerovati da će perspektivnost pokucati na vrata Bosne i Hercegovine? U koje od njih spadam ja? Zapravo, znam koje mi ljubi srce, ali bojim se više nije riječ o ljubavi.

Livnom preko Šuice želim poljubiti snježne ceste. Kao da sam udaljena kontinent,a ne stotinjak kilometara, željna sam svake pahuljice koja dotakne tlo. Jedini snijeg kojeg pošteno pamtim dogodio se prije par godina i potrudili smo se, kao pravi Hercegovci da proglasimo elementarnu nepogodu i narednih mjesec dana lomili noge uz kuhano crno vino. Zadovoljno sam spremila aparat na mjesto i krenula dalje.

Odlučih, danas ću proći i kroz kanjon Neretve. Svaki put uspije izazvati divljenje mog bića i čistu fanatičnu želju da se vratim kroz vrijeme i pogledam kako je upravo to područje izgledalo u prošlosti. Pukotine u planinama šapću mi na uho da je priroda napravila divlji preokret baš na tom mjestu i usjekla proreze koji danas pričaju priče. Što mi točno govore, još nisam shvatila, ali naći ću odgovor.

Na izmaku snaga, dan se pokrivao i polako slao noć na stražu kad sam došla kući. Rekla bi moja mater da sam opet ukrala Bogu dan, no zadovoljeni ego i čitavo biće tvrdili su mi suprotno. Kao prava Herka, što bi rekli od milja, ponosno sam gledala svaku sliku nastalu u danu iza mene.

I opet kažem, na kraju priče, ne možete vjerovati koliko ljepote u malo prostora. Koliko tuge, koliko vapaja, koliko izgubljenih i ostavljenih snova. Koliko samo ljepote, samoće, izdaje, krvi, bijesa i ponovne nade.

I opet ne znam koji su u pravu? Oni prvi ili oni drugi.

Monika Pavlović

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like