Večeras sam htjela pisati nešto totalno drugo. Treće. Ma jebeš ga, nešto skroz deseto. Zaista sam imala u glavi već razrađenu temu, pa čak i samu priču do dobrog zapleta radnje ali izgubila sam nit. Tako se to valjda desi kad su u pitanju stvari ovakve prirode. Zar ne? Šta je to što čovjeka može izbaciti iz kolosjeka? Šta je to jedino što ga može zaustaviti u njegovoj silnoj jurnjavi kroz život za koji ni ne shvata da ga živi uopšte dok jednom jako ne udari o kakav potporni zid i zaustavi se?

Reći ću vam šta je to jedino što nas potsjeti da smo živi. To je ono kad nismo, to je Smrt.

Znamo svi koliko je život pun kontradiktornosti, zar ne? Znamo da je lijep samo onda kada vidimo neke loše stvari pa pustimo svoju sujetu da nas poredi sa tim lošim. Tako valjda shvatimo i da smo živi tek onda kada osjetimo dah smrti negdje u blizini. To je valjda objašnjenje za ovo moje čudno raspoloženje večeras. Znate, danas je umro jedan čovjek. Iskreno nisam ga baš dobro poznavala, zapravo sam ga vidjela samo jednom u životu no ipak njegov je život na neki indirektni način bio povezan sa mojim. Nisam ga voljela, nisam ga ni ne voljela, ali ta iznenadna vijest kako je preminuo natjerala me je da se zamislim i da evo sada u ovo gluho doba pričam vam o ovoj temi. Zašto to radim? Pa da biste shvatili koliko ste živi.

Previše razmišljamo o kraju a premalo o sredini. Možda nemate uopšte predstavu o čemu ja to trabunjam i meni je samoj teško da pratim vlastite misli pa vam to ni neću uzeti za zlo. Možda ćete kroz tekst ipak uspjeti uhvatiti tok mojih misli. Šta vam ja to uopšte pokušavam reći? Hoću da kažem da smo glupi, strašno smo glupi što je takva uvreda genijalnosti našeg bića, no tako je.

Zašto smo glupi? Zašto što ne razmišljamo o pravim stvarima u pravo vrijeme! Zato što postavljamo pitanja onda kada već treba da znamo odgovore. Zato što se sjetimo tek onda kada bude prekasno! Zato što uporno tražimo nešto što ne možemo da dobijemo i što vrlo vjerovatno uopšte nije dobro za nas!

Glupi smo jer srljamo naprijed ni ne osvrćući se na to kako život prolazi! Da, baš tako! On prolazi! On trči, leti! Upravo sada, dok ti sjediš i gledaš šta sam ja ovo istipkala život prolazi pored tebe i vrlo vjerovatno ti se čak i kesi i maše ti. Sigurno misli: ” Vidi ovoga, nema pojma da ga svaki sekund čini starijim, nema pojma da svaki sekund više znači jedna sekunda života manje!

Nema pojma koliko sve ima svoj rok trajanja, nema pojma kako će ubrzo svi oko njega ili odrasti ili ostariti, nema pojma kako će ga neki napustiti prostorno neki tjelesno“. Ne, on nema pojma. Shvatate li sada? Da li je zaista neophodno da neko umre da bismo mi shvatili da smo živi? Da je život dar, da je on neprocjenjivo bogatstvo koje mi tako olako shvatamo sve do trenutka dok ne bude ugrožen? Zar treba da se prihvatimo zdravih navika tek onda kada nam one lošije počinju narušavati zdravlje? Zar treba da imamo povoda za slavlje umjesto da svaki dan slavimo što smo živi? Što smo zdravi i što imam taj čarobni trenutak u vremenu koji se više nikada neće vratiti a ni ponoviti!

 Slavi život dok ga živiš, kasnije nemaš šta slaviti!

 Posjećuj ljude dok su tu, dok žive i koračaju ovom zemljom i sjećaj ih se dok postoje jer kad napuste ovaj svijet ti im više nećeš trebati! Sjeti se živjeti dok život prolazi, jer, na kraju krajeva, to je jedino važno. To je smisao. I nemoj čekati više nikada da te nečija smrt potsjeti na to koliko si ti živ.

 

Aleksandra Bursać

Komentari