Nela Baričević: Kad mediji ubiju rukom djeteta…

Djeca do kraja osnovne škole konzumirajući medije svjedoče preko 8000 nasilnih ubojstava! Nadalje, preko 200 000 nasilnih djela djeca konzumiraju putem globalnih mreža do trenutka kada postanu punoljetni, iliti do svoje 18. godine. – The Mean World Syndrome

Imate li dijete? Nebitno je li vaše vlastito! Imate li dijete do kojeg vam je posebno stalo? Jeste li gledali dokumentarni film The Mean World Syndrome? Jer ako niste, možda je pravo vrijeme da ga pogledate. Znate li da eksplozija medijskog nasilja ima zaista najjači utjecaj na one najmlađe?

Neću vas gušiti teorijom kultivacije, niti se razbacivati stručnim terminima i pojmovima koji vam realno gledajući neće značiti baš ništa, osim što ćete na njih preokrenuti očima i pomisliti – o čemu ova?!

Neću vas gušiti statistikama koje, gledano kroz prizmu medija, ne mogu biti više obojene krvlju no što jesu, no pitat ću vas, ono što će vas i sam film pitati: Jesu li mediji krivi za promociju nasilja?

Neću te pitati znaš li tko je Nicolas Cruz. Neću te pitati boli li te činjenica da je ovih dana ponovno ugušeno 17, oprostite mi, 18 mladih života. Neću te pitati koliko bi te boljelo da je to netko tvoj, a koliko te boli sada kada je kilometrima daleko i kada se suze koje neumoljivo klize ne tiču tvojih obraza. No pitat ću te ponovno: Što misliš? Jesu li mediji krivi za promociju nasilja? Pitat ću te: Što misliš? Ubijaju li mediji rukom djeteta?

Možemo se složiti da je sudeći po medijskim porukama svijet mjesto konstantne prijetnje, bolesti i ubojstava. Ne sumnjam da se možemo složiti i da je većina nasilja koje svakodnevno konzumiramo tzv. happy violence – iliti, glamurozno, spektakularno, ono koje dovodi do sretna završetka, ili je pak upakirano u humor kojega se niti jedan komičar koji je ikada kročio u Studio smijeha, ne bi posramio. Ili, možda ipak bi? Kakogod, upakirano u humor lakše se podnosi. Upakirano u humor lakše probavljaju i odrasli, kako ne bi djeca.

Lijepo im zapakiraš, od vrpce napraviš mašnu za final touch i to potom još toplo serviraš da hrani jednako i mlade i stare. No na kome je kontrola onoga čime se djeca i mladi poslužuju sa švedskog stola obojenog svim mastima koje su kreirali mahom odrasli umovi? Na kome je odgovornost?

Nije neka tajna da gledanjem nasilja postajemo kako u filmu kažu: „… uplašeniji da će se nasilje dogoditi nama.“ Postajemo li, postaju li prije svega naša djeca, zatočenici medija? Zatočenici sadržaja koji u njima hrani strah kao vodeću emociju govoreći o percepciji svijeta? Zatočenici sadržaja koji im nasilje nerijetko servira kao fascinantno, prezentira kao breaking news, neprestano gura u ruke kao svojevrsnu, iako bolesnu, nadmoć?

Jesu li djeca tek produžena ruka medija, iliti tek ogledalo medijska utjecaja kada se dogodi tragedija kao ova o kojoj imamo prilike čitati zadnjih nekoliko dana? Jesu li ipak veći krivci roditelji? Učitelji? Institucije?

Tko uopće upoznaje djecu s takvim sadržajem? Tko im dopušta da dane provode pred televizorom i neprestano koristeći društvene mreže? Tko nije pored njih, a trebao bi biti da bi spriječio da satima bleje u te ekrane i truju se takvim sadržajem? Tko nije pravovremeno reagirao na alarme koji su vrištali stvarajući gotovo opipljivu uzbunu, a trebao je? Naposljetku, tko je dopustio da djeca upijaju svu negativu koja potom neizbježno utječe na njihov metalni razvoj i njihovo psihičko stanje?

Reći ću ti tko. Mi. Ti i ja. Jednako. Ja i ti.

Možemo mi željeti da su djeca otpornija. Možemo čak to i tvrditi. Možemo upirati prstom i u medije i u roditelje i u institucije. No ako ćemo stvarno tražiti krivce, tražimo ih svatko u svom ogledalu i tako ćemo napraviti najviše.

Možda da ipak jednom i probamo, koliko se god isprazno činilo? Možda da ipak jednom probamo krenuti od sebe? Presložiti svoje mentalne ladice. Okrenuti na pozitivu. Preskakati loše vijesti. Vjerovati, a ne se tek nadati dobromu? Možda da postanemo dobro koje želimo da naša djeca u ovome svijetu vide? Da mu svjedoče. Da mu se vesele. Možda da kreiramo svijet u kojem će naši najmlađi pružati svoje ruke suncu, a ne vječitoj tami u crnoj kronici. Možda da okrenemo sebe pa da time možda, ali samo možda, okrenemo i same medije?

Jer se već odavno crna kronika ne mora rubrikom zvati. To je standard. Naslovnica. I sve ono ispod. Kategorija showbizza i sama je odavno crna kronika u kojoj čitamo nerijetko, i gotovo po defaultu, o ovisnosti, smrti, psihičkim rastrojenostima poznatih, razvodima i inim blagodatima zvjezdanog života.

Jer se već odavno crna kronika ne mora rubrikom zvati. Politika nam je crna kronika. Tople ljudske priče koje svjedoče patnji, neimaštini, crnilu crna su kronika više nego ikada prije. Biznis nam je crna kronika, ili bolje reći sveta knjiga malverzacija, podmetanja, sudskih sporova bez kraja… Kultura nam je nerijetko gola borba za ljudska prava koja bi se u ovome stoljeću već trebala podrazumijevati, a istina je da se mi u svakodnevnom životu još gnjavimo jednom Željkom Markić. Čini se da nam je ostao astro, no ni same nam zvijezde nisu nešto naklonjene. Možda da učimo djecu da se drže vremenske prognoze? Ili da se odvažimo i da mijenjamo sklopove u svojim glavama?

Jer ne mogu za sve mediji biti krivi. A i ako jesu, dopusti da te pitam – tko su ti strašni mediji? Tko su ti nemirni duhovi koji ne daju mira našoj djeci? Ljudi su. Mediji su ljudi. Mediji smo jednako mi urednici, novinari, blogeri, voditelji… kao i ti koji si konzument medija. Medij bez tebe ne postoji. Baš kao ni bez mene.

Prestanimo kriviti jedni druge i odlijepimo se više od tih ekrana. Živimo život u realnom trenutku pa možda shvatimo, a tako i dobijemo znanja kojima potom možemo hraniti našu djecu… Možda shvatimo da nije sve crno što dolazi, ono od medija. Nešto je crno i od konzumenata, od samih roditelja, od učitelja pa ako baš hoćete po dobroj, staroj šabloni i od institucija, od onih s vrha.

Pa da ponovimo gradivo: Djeca do kraja osnovne škole konzumirajući medije svjedoče preko 8000 nasilnih ubojstava! Nadalje, preko 200 000 nasilnih djela djeca konzumiraju putem globalnih mreža do trenutka kada postanu punoljetni, iliti do svoje 18. godine. – The Mean World Syndrome

Želiš li da ova nemilosrdna statistika koja ne vodi dobrome zaobiđe djecu i mlade na koje imaš utjecaj, probudi se i učini promjenu! Ne stoj u redu prebacujući palicu. Jer istini na volju, možeš ti medije smatrati produženom rukom dječjih nedjela, možeš. Možeš ih kriviti za podivljalog tinejdžera koji upadne u školu i počini tragediju. No, ne zaboravi da netko hrani ta usta medija konzumacijom tog istog sadržaja, a ta je ruka koja mu pruža hranu u širom otvorena usta – tvoja i moja.

Znam da slijede one herojske: „Ja to ionako ne gledam.“, „Mene ne zanimaju ti portali.“, „Ne sjećam se kad sam zadnji put upalila tv.“ No ne zanima me. Ne zanima me to. Naposljetku, na kraju ćemo dana i ti i ja znati za najnoviju tragediju na drugom kontinentu, ponovno u jednoj od obrazovnih institucija, ponovo od strane praktički djeteta. I ni ti ni ja ponovno nećemo učiniti ništa. Zapravo, i dalje ćemo radije klikati na takve bombastične naslove, no na one koje govore o znanosti, novim otkrićima u medicini, novim sportskim postignućima…

Ne zanima me, jer i dalje nećemo učiniti ništa, a žalit ćemo se kao da smo učinili sve što je u našoj moći. Nismo. I nećemo. Utopistički bi bilo vjerovati da ćemo mi kao konzumenti, a samim time i sami mediji okrenuti potražnju i ponudu za 180°, nećemo. Utopistički bi bilo vjerovati da ćemo već sutra sjesti s tim, nama posebno bitnim klincima, i objasniti im da slika medija i nije sasvim realna slika svijeta u kojemu živimo. Jer dok se u medijima čini da je nasilja sve više, u stvarnosti je ono u opadanju. Dok se u medijima čini da baš ništa ne ide kako treba i da pozitivne ljude, događaje i novosti treba povećalom tražiti, u stvarnosti tome baš i nije tako.

No i pored nedostiže nam utopije, postoji što možemo, a što možemo je analizirati i objašnjavati u trenutku. Možemo razgovarati i iskoristiti te negativne vijesti da izvučemo pozitivne lekcije. Možemo umjesto da uz jedno usputno „Opet!“ i odmahivanje glavom, uzmemo tu vijest, analiziramo ju i objasnimo našoj djeci, našim mladima zašto „Opet!“ i zašto to „Opet!“ nije dobro. Možemo ih naučiti da među šumom negative, znaju posegnuti i za onim vedrijim vijestima pa taman mjesecima čitali o horoskopu, položaju zvijezda i prognozi… Nešto možemo, a i to nešto je više nego često dovoljno moćno da učini promjenu. Inercija ju neće učiniti. Inercija nema nikakvu snagu promjene. Ona ne živi. Ona je odavna mrtva. Njoj se odavna piše minus.

Nela Baričević

Komentari

Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete