Sinoć sam napisala tekst o tome kako hrvatski tinejdžeri prerano ulaze u spolne odnose. I nabacala sam ja tu svakakve statistike, proučila kako je većina tinejdžera sa 17 već seksualno aktivna, kako više od polovice ne koristi nikakvu zaštitu i kako 72% posto u odnose stupa pod utjecajem alkohola ili droge. Meni je još alarmantnije zvučala činjenica kako i od tih koji koriste kontracepciju, samo 30% to radi redovno (što znači da nisu zaštićeni od spolnih bolesti), kako i dalje nemamo kulturu redovnog odlaska liječniku, te kako su naši tinejdžeri, osim što se ne štite, izrazito i promiskuitetni. Naime, 27% njih priznalo je da su do sada imali troje ili više partnera.

Kada sam napisala taj statistički tekst i paralelno se izbrojala o prijeko potrebnom seksualnom odgoju, licemjernim roditeljima i maćehi državi, shvatila sam da je to ono što tinejdžeri dobivaju cijelo vrijeme. Tekstove pune statistike i ljute monologe na temu njihove gluposti i roditeljske nebrige. Ono što oni konstantno dobivaju od nas su ankete koje će nam pokazati da smo mi opet u pravu, a oni su ‘zločesti’. Kako mi znamo sve, a oni ‘pojma nemaju’. I onda im mi i dalje nećemo uvesti spolni odgoj u škole, roditelji im i dalje neće dati da se cijepe od HPV-a, a država i crkva će im zabraniti da pričaju o toj bogohulnoj temi.

Jer dobro je poznato da se kod nas radi sve, ali ništa javno pa je red da ih se to nauči na vrijeme.

Zato sam obrisala tekst. Nikome neće nedostajati, vjerujte mi.

I pokušala sam se staviti ponovno u njihove cipele. I znate što? Adolescencija je bila zaista jedno od najzabavnijih perioda mog života, i mislim da nikada neću moći ponoviti onu slobodu uma koju sam imala tada. Onaj osjećaj besmrtnosti. Onaj osjećaj da si zapravo živ tu, u tom trenutku. Ali u isto vrijeme, to je bio i najmračniji period mog života. Period kada sam bila u najnižim ponorima, kada ni uz najbolju volju nisam mogla pričati s najbližima, niti riješiti stvari u svojoj glavi. Nisam se mogla osloboditi, a nisam više mogla ostati gdje jesam.

Adolescencija je konstantna borba. Uma i tijela, emocija i razuma, društvenih normi i anarhije. Nikome od nas nije bilo lako. I u tom trenutku ni meni nije trebala statistika. Trebao mi je netko da me pouči i nauči, da me upozori na opasno i uputi u pravom smjeru. Srećom, moja mama je bila osoba kod koje sam dobila sve to. Ali znate što? Ni to nije pomoglo u potpunosti – jer nitko vas ne može zaštititi od života.

I gledajući sada unatrag, i ja sam bila jedna od onih koji su ‘prerano stupili u spolne odnose’. Sada to ne bih ponovila. Ali bih li spriječila samu sebe da se opet nalazim u tom trenutku na tom mjestu (s onim istim mozgom)? Vjerojatno ne bih.

Jer statistika je ovdje da plaši roditelje. Isto tako je vrlo, vrlo pristrana. Tako ćete čuti kako ‘smo pri vrhu po maloljetničkim trudnoćama’ kako mladi ‘sve mlađi postaju spolno aktivni’ i sl. Ti pojmovi ne znače ništa. Jer, eto, najranije u spolne odnose stupaju mladi Islanđani i to već s 15 (!!!) godina, a onda ih po redu slijede skandinavske zemlje. Samo što su oni odlično obrazovani pa to sa sobom ne vuče niz nesretnih posljedica. Znate tko ima najveći broj maloljetničkih trudnoća u Europi (i taj problem imaju već desetljećima)? Velika Britanija. Vidite?

Meni kao majci, iz današnje perspektive, nije baš lako razmišljati o tome da mi dijete ide u susret tome brzinom svjetlosti. Ali to je činjenica. I zato se ja na to pripremam na drugačiji način. Osim što ću slijediti mamine stope i biti otvorena, biti jasna i nedvosmislena i krenuti s time i prije nego (mislim) da treba, imam namjeru posvetiti se tome i iz druge perspektive.

Jer pitajte danas bilo koju ženu je li ušla u sve to prerano? Gotovo sve će reći da misle da jesu. Jesu li u tom trenutku mislile da su spremne? Uglavnom jesu. To je ta caka. Važno je riješiti onu emotivnu komponentu. Jer većina tinejdžera, djevojaka pogotovo, ulazi u to jer traže nešto što misle da ne mogu dobiti drugačije. Traže ljubav. Traže prihvaćenost i oslonac. Traže romantičnu iluziju, a ponekad i osjećaj nadmoći. Moramo ih naučiti da se te stvari ne dobivaju na taj način. Moramo im približiti kompleksnost ljudskih odnosa. Moramo raditi na njihovoj samospoznaji, samovrijednosti i samopouzdanju (ne mislim na zadovoljstvo vlastitim izgledom – to je plitko, površno i hrani ovu zabludu gdje se seks brka s ljubavlju).

Čak i kada mislimo da su premladi – nisu. Čak i kada smo uvjereni da ne slušaju – varamo se.

Ništa tinejdžere neće spriječiti da ulaze u spolne odnose onda kada ulaze. To je boljka suvremenog života i prebrzog sazrijevanja. A sve su to tereti koje im je nametnulo društvo, budimo iskreni. I naš je jedini posao dobro ih obrazovati i emotivno ih pripremiti. Više od toga zaista ne možemo učiniti.

Maja Marić

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.