Dijete sam prošlog vijeka. Djetinjstvo sam provela u tim famoznim devedesetima kad nismo imali dovoljno novca za hranu, kad su djeca radničke klase nosila starke i kad smo se kupali nedjeljom. Jednom sam usred zime, na -20 donijela vaši u kosi. Najveća misterija tih godina bila je šta se to daje na TV programu posle čuvene lutkarske emisije „Laku noć deco“. Nisam slavila rođendane, mnogi su ostali zaboravljeni i nije bilo važno. Imali smo neku plastičnu jelku koje se sjećam samo s fotografija. Igrala sam se u pijesku i na travi, sankala se i brala cvijeće. Imala sam jednu Barbiku i njenu garderobu sam pravila od krpica koje sam uzimala od komšinice krojačice. Uvijek bi joj ostao neki komadić ili traka idealna za moju Barbi. Pisala sam pisma i čitala knjige.

I onda sam odrasla. Došli su telefoni. Internet. Još uvijek pamtim Mirc chat i Krstaricu. Još uvijek imam prijatelje u Novom Sadu i Beogradu koje sam upoznala baš na Krstarici i divna su to prijateljstva. A onda se rodio Facebook. Izgubljena prijateljstva su se pronalazila, rodbinske veze pokidane devedesetih su se obnovile. Kakva je to radost bila kad sam vidjela sestru od ujaka posle 15 godina! Plakala sam kao malo dijete. Uvijek sam bila dramatična i haotična kad su emocije u pitanju.

Facebook se razvijao s nama, ili mi s njim. Rađale su se nove društvene mreže i evo nas danas tu gdje jesmo. Mnoge divne ljude sam upoznala na Face-u, i mnoge divne situacije su se desile. Nakon prve objavljene knjige na red je došla i stranica, i tako, par godina kasnije baš tamo sam prvi put naišla na Amazonke. Ma divni neki ljudi, kažem.

Ove godine po prvi put nisam javno čestitala Novu godinu ni Božić, niti jedan Bajram, niti jednu Slavu. Ne hejtujem. Ne bojkotujem. Jednostavno ne vidim smisao. Osudite me, razapnite, kako god, ali zaista ne vidim smisao u napisanoj čestitci na zidu. Pitao me nedavno prijatelj: „A zašto ti meni ništa ne lajkuješ?“. Poznajemo se skoro 20 godina, nikad nam nije trebao Face da bi si znali rođendane i odjednom su postali bitni lajkovi kao dokaz prijateljstva. Došla sam kući i zapitala se – zar se zaista naš život počeo mjeriti lajkovima? Zar je zaista svima bitna virtuelna pažnja? Šta se dovraga desilo?

Od trenutka kad sam svoju prvu knjigu uzela u ruke, društvene mreže su mi postale sredstvo da doprem do što većeg broja srca i života, da kroz riječi kažem ono što osjećam, ali i ono što mnogi osjećaju, a nemaju načina da to izraze. Da budem tu za one koji nemaju nikog svog, kao što mnogo puta ni ja nisam imala. Ta stranica je postala moj način obraćanja ljudima, moj glas za sve ono što život jeste, za ljubav koju smo zanemarili, za prijateljstva koja su se pretvorila u stikere i omg-skraćenice. Postala je moj glas za one koji glasa nemaju, moje srce za one kojima je srce pokidano. Još uvijek je to moj glas za ljubav kojoj su tako mnogo oduzeli, poezija, priča o borbama, priča o životnim ratovima, padovima i radostima, ustajanju i nastavljanju, slobodi i ličnim izborima.

Negdje u cijeloj toj digitalizaciji ljudi su počeli da dijele svoje živote s drugima više nego što je, po mom skromnom mišljenju, potrebno. Facebook je postao utočište onima koji su gladni pažnje, postao je glas onima koji su bili bez jezika. Postao je virtuelni tržni centar „od igle do transplantacije mišljenja“, radio za želje i čestitke, mjesto za proteste, peticije, rasipanje mržnje i ljubavi, mjesto za viruse i „osveštane lančane poruke“ nastale u ko zna koje doba… I negdje u cijelom tom zamršenom klupku šta Face jeste, a šta nije – izgubila sam draž čestitanja rođendana i praznika i koječega.

Jer evo, ja još uvijek pamtim rođendane ljudi koje volim, ne treba mi Face da me podsjeti na to. Još uvijek pamtim rođendan prvog momka, dan prvog poljupca. Pamtim dan kad sam napustila posao, dan kad sam srela prijatelje, upoznala neke ljude. Pamtim izrečene riječi. Pamtim, jer mi je stalo. Još uvijek za rođendane okrenem poznati broj, pošaljem i koji telegram s poklonom. Još uvijek znam da pišem pisma i čuvam sva koja sam dobila. Još uvijek čitam knjige i znam tačno šta je napisao Selimović, a šta Balašević, i još uvijek se svako veče zahvalim za mir u svom srcu, u svojoj zemlji i pošaljem želju za mir u svijetu.

Od svih tih silnih čestitki po tuđi zidovima, moja mi se uvijek čini najmanje značajna. Tako napisana na zidu zvuči izvještačena, i eto, tek toliko radi reda napisana. Da ne bi morali da zovu prijatelje i šalju poruke rodbini, jednostavno je napisati na zidu, pa ko se pronađe. Sve „bitne“ događaje objavimo i skupljamo čestitke i dobre želje u kojima nema ni gram iskrenosti, a još manje ljudskosti. Hranimo se virtuelnom pažnjom kao hljebom, dok ne dođe trenutak kad ti zaista trebaju živi ljudi da te zagrle a oko tebe nema nikog. Gdje nestanu onda svi ti dežurni čestitari i „frendovi“? Iskreno, povraća mi se.

Onog trenutka kad budem pisala čestitke radi reda i kad se u mojim riječima osjeti bezvoljnost – nestaću iz virtuelnog svijeta i povući se. Nekad je bolje ćutati nego govoriti samo da bi nešto rekao. A ja imam još toliko toga da kažem za one koji nemaju slobodu govora, koji se plaše okoline i kojima je stisak ruke i pogled bitniji od lajka.

I evo, možda nikad više neću napisati javnu čestitku i biti dio masovne „pray for the world“ kampanje, ali sigurno ću ti željeti mir, ljubav i radost bez obzira na dan u godini. Jer ja se nikad nisam molila za gradove, već za ljude. A to je po meni, daleko važnije.

Selma Šljuka

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) tri knjige poezije, “Deseto nebo”, “Maloljetni suncokret” i “Pjesme od krvi”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.