Kad ljubav zamijeni mržnja…

Koliko su zapravo ljubav i mržnja povezane emocije?

Ako ćemo detaljno analizirati pitanje koje je postavljeno, onda moramo prvenstveno znati razdvojiti dva osnovna pojma s kojima počinje cijela priča, a to su ljubav i zaljubljenost. Tako počinje i tvoja i moja i sve ostale ljubavne priče. Zaljubljenost je proizvod našeg vlastitog idealiziranja osobe za koju gajimo takve osjećaje. Pripisujemo joj različite fantazije i gradimo sliku u vlastitim očima koja najčešće bude čista suprotnost od prave istine. Zašto to radimo? Pa zaljubljeni smo. Višak serotonina i ostalih sretnih hormona ne da realnosti blizu baš zbog slika idealnih struktura. Svi se najbolje osjećamo kad stavimo „ružičaste naočale“, zar ne? Tko želi činjenice i argumente?

Idealiziranjem druge osobe ne postižemo mnogo, zapravo se varamo jer ne vidimo čistu sliku koja nam se kroz kasniji razvoj priče itekako razbistri.

 

Ljubav se od zaljubljenosti po mnogočemu razlikuje. Ona je zapravo poštovanje osobe koju voliš. Kažem poštovanje jer se ono zaista zasluži. Ljubav bih opisala kao osjećaj potpune predanosti i ljubljenja čitavog bića osobe kojoj ste se predali. Bez slavljenja ideala i traženja promjena jer ste  nakon određenog vremena shvatili da Vaš partner treba promjenu. Možemo je prepoznati, nije to naučna fizika. Možemo je prepoznati po poštovanju, po širini duha, dubini uma, empatijom i senzitivnošću koju dajemo nekom. Ili dobivamo. Možemo je prepoznati po spoju duša koja u vođenju ljubavi osjećaju jedno srce u dva tijela, a ne samo iskonsku strast. No, poštovanje ne mora biti temelj ljubavi jer osobu koju volimo ne moramo i poštovati. Stoga, mogu reći da glavna zabuna nastaje jer mnogi ne razaznaju što je ljubav, a što zaljubljenost. Ljubav nikad ne prestaje, ali zaljubljenost da. Ljubav se nikad ne prodaje, ali zaljubljenost ima cijenu. Ljubav ne ostavljaš, za ljubav gineš. Zajedno s onime kojeg veličaš.

No, što kad zaljubljenost prestane? Što kad izblijede sve lažne emocije? Kad nam taj netko, nama poseban i jedini na svijetu ne ispuni očekivanja? Što ako se neće promijeniti jer je egu palo na pamet da bude svojeglav? Kada prestanemo idealizirati, savršenstvo lažnog sjaja potpuno izblijedi i bude tek obris nekadašnjih namjera. Ostaju nam samo osjećaji koji u čitavoj srži čovjeka  probude negativnost, očaj, ispraznost i sve ružne emocije koje su spremne da nam misli i um odvedu ravno u odaje mraka.

Granica između zaljubljenosti i mržnje tanka je poput niti konca, oštra poput žileta, osvojiva poput Troje, a opet varljiva kao sreća- taman kad si siguran da je čvrsto u tvojim rukama, ona iscuri kroz prste, poput pijeska. Mržnju možeš prebacivati na razne strane, na ovu pa opet na onu stranu, ali baš kao u matematičkoj jednadžbi ona ipak ostaje nepoznanica dok ne shvatiš cijelu formulu zadatka. Mržnja je jača emocija od ljubavi. Nemojte me odmah osuditi kad to kažem jer ne govorim o intenzitetu emocije, već o reakcijama i posljedicama koje ona ostavlja. Povrijediti je lako, a ispraviti još lakše, no kao ljudskoj rasi nam je lakše prihvatiti predrasudu, no pokušati, barem samo pokušati žrtvovati ego.  Stoga, navest ću prijezir kojeg je osobno meni mnogo lakše definirati kao emociju. Možda zvuči otrcano kad kažem da ne znam mrziti, ali ja to zaista ne znam. No, zbog povrijeđenosti sam osjetila prijezir. Prijezirom pravdamo svoje osjećaje da nismo voljeni koliko zaslužujemo i koliko nam je obećano i tako si krpamo rane koje su nastale jer smo zapravo odbačeni i iskorišteni. Prijezir pomaže da svako jutro kad se pogledamo u ogledalo sastružemo ostatke bola sa srca koji se nekako preko noći odluče sastaviti i biti neuništivi tvoreći koru na njegovim komorama. Prijezir jest ponavljanje gradiva, svaki dan, svako jutro i svaku večer. Ponavljanje lekcije koju ste nedavno dobili.

 

Mržnja zasigurno ubija onog drugog u nama, onog drugog kojem smo ne tako davno pričali o ljubavi. Mržnja ubija i vas, ako je ne usmjerite točno onamo kamo pripada. Na kraju, mogu samo reći da poslije onoga što preživimo, a preživimo, ostaje samo pečat kao obris mržnje i njenih demona koji su vrištali onda kad su trebali najviše šutjeti.

Što dobih od ovih pustih slova?

Mržnja je zapravo samo ravnodušnost prema ljubavi i upravo nas ona dovede do spoznaje da smo pametniji za još jedno iskustvo. Da idući put kad serotonin pokuca na vrata ne date prostora lažnom idealiziranju. Ili dajte ljubav, ili nemojte ništa. A ako već volite pričati bajke u prazno, onda barem birajte komu pričate.

Toliko možete.

Monika Pavlović

 

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.